U nedjelju, 17. augusta 2025. godine, džamija u Lukomiru ponovo je postala centar pažnje zbog tradicionalnog mevludskog programa, no ono što je trebala biti duhovna poruka, od strane muftije mostarskog dr. Salema-ef. Dedovića, pretvorilo se u dugačko predavanje koje više liči na politički i društveni performans nego na vjerski poučak.
Muftija Dedović nastavio je sa nizom izblijedjelih i strateški ispipavanih stavova, koji su više zvučali kao akademska analiza turističkog potencijala sela nego poruka vjernicima. Govorio je o „urbanom redu“ u Lukomiru, o „slanju djece u selo da uče čist arapski jezik“ i kako Bošnjaci ne trebaju nikakve „strane ili plemenske prakse“. Sve ovo, začinjeno je digresijama o evropskim muslimanima i islamofobiji, dok narod u džamiji ostaje prepušten vlastitim mislima, čekajući osnovnu poruku mevluda – mir, predanost i duhovnost.
Ne samo da je muftija pretjerao s retorikom o „živom islamu“ i „neumjerenim kritikama drugih“, već su njegovi govori o tome kako „Bošnjake niko ne treba učiti ničemu što su davno savladali“ zvučali poput patetične predstave, gdje narod, umjesto da prima duhovnu pouku, dobija predavanje o vlastitoj veličini i odvojenosti od ostatka svijeta.
Muftija je u jednom trenutku jasno naglasio: „Nije sedžda za pločnika, nije sedžda za asfalta, nije sedžda za tržnog centra, nije sedžda za travnjaka i benzinskih pumpi.“ No, slušajući njegove izblijedjele i strateške stavove, lahko je zamisliti da bi, umjesto džamije, uskoro mogli posjećivati i crkvu – gdje bi narod bio prepušten istim retoričkim performansima, dok osnovna poruka vjere ostaje u sjeni.
Sve govori da je muftija mostarski, zapravo, muftija za elitu, za pažljivo odabrane publike, a ne za narod koji traži duhovni vodič i svakodnevnu podršku. Lukomir se sve više pretvara u scenu za fotografije i javne nastupe, a manje u mjesto molitve i zajedništva. Tradicija, koja se navodno čuva i slavi, ovdje se gubi u dugačkim monolozima o „pravim Bošnjacima“, „pravom islamu“ i „pravom redu“.
Kada vjera postane scena, a mevlud politički performans, pitanje je ne samo ko profitira, već i kome služi sama poruka. Muftija mostarski dr. Salem-ef. Dedović svojim dugim i strateški uvijenim govorima pokazuje da možda više brine o formi, elitnim impresijama i javnoj slici nego o stvarnoj duhovnoj poruci koju narod zaista treba.
