Evropa, u očima Milorada Dodika, više nije kontinent slobode, demokratije, ljudskih prava i sekularizma.
Ne, u njegovoj paranoičnoj viziji, Evropa je poprište "muslimanske invazije", tajnog plana političkog Sarajeva koje, zamislite, želi da preko Evropske unije zavlada kontinentom. I ne, ovo nije satirična parodija jednog opskurnog desničarskog bloga – to su stvarne izjave čovjeka koji obnaša funkciju predsjednika entiteta unutar Bosne i Hercegovine. I dok Evropa pokušava da se nosi s realnim problemima – od klimatskih promjena, rasta desnog ekstremizma, do globalne migracione krize – Dodik crta fantomsku sliku muslimanske opsade, kao da je 1453. godina i kao da Mehmed II ponovo kuca na vrata Beča.
Prema ovom suludom narativu, evropski klubovi – poput Paris Saint-Germaina i Liverpoola – nisu klubovi, već logističke baze za islamizaciju kontinenta. Ašraf Hakimi i Mohamed Salah, umjesto sportskih uzora milionima mladih, u Dodikovom košmarnom svijetu postaju egipatsko-marokanski komandosi koji daju golove umjesto da bacaju bombe, a sve s ciljem da "muslimani preuzmu evropski fudbal". Za Dodika, svaki Salahov gol je metak u evropsku "kršćansku kulturu", a post u Ramazanu više je prijetnja od nuklearne bojeve glave.
Evropa, ako ćemo po njegovoj logici, polako tone pod teretom "šerijatskog bureka", "islamske pite" i "subverzivne boze". Kultura se, navodno, raspada pod utjecajem odjeće koja ne otkriva sve. Tako zabrana prozirnih haljina na crvenom tepihu u Kanu nije kulturna promjena ni feministički iskorak, već, po Dodiku, jasni dokaz da se Francuska predala haljini sa rukavima i da je Cannes postao Halal-Fest.
A najopasnije od svega? Mogućnost da jednog dana na čelo Katoličke crkve dođe muslimanski papa. Iako crkveni zakoni eksplicitno nalažu da papa mora biti katolik, Dodikova bujna mašta ne zna za granice. Ako može Salah postiti i igrati fudbal, može valjda i Mehmed ef. iz Gornjih Vakufa da postane Lav XV. Čovjek već vidi kako se Habemus Papam saopćava iz Gazi Husrev-begove džamije.
Dodikov narativ nije nova pojava u Evropi. On se savršeno uklapa u matrice islamofobne desnice od Mađarske do Francuske, od Poljske do Italije. Evropa, nažalost, često ne posmatra muslimane kao punopravne građane – već kao migrante, prijetnju, egzotičnu pojavu ili "kulturni izazov". I upravo to Dodik koristi – vješto manipulišući latentnim strahovima Zapada od "drugih", gradeći narativ gdje su Bošnjaci, jer su muslimani, po definiciji neprijatelji.
Naravno, sve to se upakuje u staru tezu o "unitarnoj Bosni i Hercegovini", koju, eto, žele "muslimani", dok se on, junački i svetosavski, bori za "slobodu". Slobodu od čega? Od realnosti? Od zajedničkog života? Od ravnopravnosti? Jer u njegovoj viziji, Bošnjaci i muslimani ne smiju biti ni Evropljani, ni lideri, ni umjetnici, ni sportisti. Njihovo postojanje van geta entiteta je provokacija.
Dodik ne kritikuje Evropu zato što je postala neprincipijelna – to i jeste činjenica – već zato što mu smeta ideja da muslimani, pa čak i oni rođeni u Briselu, Berlinu ili Parizu, mogu jednako pripadati toj Evropi. Njegov najveći problem nije u „bureku“ ili „bozi“, već u činjenici da muslimani postoje, da govore evropske jezike, da su dio kulture, nauke, sporta, i da, ne daj Bože, igraju u Paris Saint-Germainu ili Liverpoolu.
A sve to, u njegovoj glavi, vodi do apokalipse: muslimanske budućnosti Evrope u kojoj niko više ne jede sarmu sa svinjetinom i u kojoj će, kako kaže, evropski narodi izumrijeti od „muslimanskog holesterola i šećera“. Jer nije strašno kad građani umiru zbog loše zdravstvene zaštite, korupcije, socijalnih nejednakosti – ne, najveća opasnost je kada čovjek pojede pide umjesto pice.
Evropa, naravno, vidi Dodika. Sankcije mu je već uvela, političku težinu mu svela na minimum, ali i dalje ne vidi dovoljno jasno vlastitu islamofobiju. Jer ako može čovjek s pozicije moći ovako slobodno širiti najprizemniji oblik vjerske mržnje, i to uz šutnju dijela međunarodne zajednice, onda ne treba čuditi što su desničari širom Evrope Dodikove riječi dočekali s osmijehom.
I zato nije Dodik najveći problem – problem je što on nije sam. On je samo balkanski megafon evropskog straha od "drugačijeg", "tamnijeg", "vjernijeg". Samo što on to upakuje u domaći proizvod: u teoriju zavjere s burekom i bosanskom džamijom kao "oružjem". A takva politika nije samo primitivna – ona je opasna, jer dehumanizuje milione ljudi zbog njihove vjere, porijekla ili imena.
Evropo, ako ti je Dodik glas razuma, ako ti je burek neprijatelj, a Salah vojnik, onda te stvarno čeka smak svijeta – ali ne muslimanski, već civilizacijski.
