Naša tišina, njihova sloboda: Kakvi smo to ljudi postali?

U srcu Evrope, gdje su naši preci prolili krv u borbi za slobodu, danas se suočavamo s izazovima koji su, čini se, veći od svake borbe koju smo ikad vodili.

Christian Schmidt, visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, dužan je da jasno i nedvosmisleno objasni zašto mi, građani ove zemlje, nemamo pravo uživati punu demokratiju. Zar nije sramota da nas, nakon svega što smo pretrpjeli, i dalje podvrgavaju “specijalnim aranžmanima” i “posebnim oblicima” vlasti? Zar nije prokletstvo da se moramo zadovoljiti naracijama o konsocijaciji i legitimnim predstavnicima, dok naši susjedi u Evropi slobodno dišu i uživaju prava koja su nam oduzeta?

Danas smo suočeni s besmislenim pokušajem izjednačavanja žrtava i zločinaca. Naša kolektivna sjećanja na heroje koji su se borili za pravdu i slobodu preplavljena su narativima koji žele da nas dovedu na "društvo pomirenja", dok istovremeno omalovažavaju naše bolne prošlosti. Kakva je to ironija da, u vremenu kada trebamo čvrsto stajati uz naše šehide, moramo slušati o zločincima koji se predstavljaju kao "legitimni akteri" u društvenom životu? Ovakvo izjednačavanje je uvreda za sve nas koji nosimo rane prošlosti i znamo istinu o patnji i borbi.

Sjećamo se naših heroja, onih koji su se žrtvovali na pragu domovine. Šta bi oni rekli kada bi vidjeli kako mirno posmatramo kako se njihova borba svodi na fraze koje nemaju smisla? Šta bi naši očevi, djedovi, braća pomislili da vide kako se naša sudbina prepušta strancima, kao da smo nesposobni da se sami brinemo o sebi? Kakvi smo to ljudi postali, da šutnjom odobravamo da nam gaze po krvi naših šehida? Gdje je nestala naša ponosna borba, naš otpor, naš glas?

Naša šutnja nije znak mudrosti; ona je znak slabosti, znak da smo se predali. Dopuštamo im da rade šta god požele, dok mi, uhvaćeni u zamku vlastite apatije, tapkamo na tastaturama i zamišljamo da će se neko drugi izboriti za nas. No, budimo iskreni: ko će se boriti za nas ako se sami ne borimo? Naša sudbina se ne piše u odlukama stranaca; ona se piše u našim srcima i rukama. Ali umjesto da uzmemo sudbinu u svoje ruke, mi se povlačimo. Šta čekamo? Čekamo li čudo? Čekamo li da neko drugi preuzme odgovornost za naš život?

Svaka kap naše pasivnosti znači još jedan korak unazad, još jedno odricanje od naših prava. Naša tišina se pretvorila u odobravanje; prihvatili smo nametnute narative umjesto da se borimo za istinu koja nam pripada. Zar naši šehidi nisu zaslužili bolje od toga? Njihove žrtve ne smiju biti zaboravljene, ne smiju postati samo kap u moru zaborava. Vrijeme je da njihova krv, koja je natopila našu zemlju, postane inspiracija za našu borbu.

Ne možemo dopustiti da nas povijest gleda kao na narod koji se predao, kao na narod koji je izgubio volju za borbom. Naša borba nije samo borba za prava; to je borba za dostojanstvo, za ponos, za naše mjesto u svijetu. Moramo se probuditi iz dugog sna apatije i konačno reći “DOSTA!” Vrijeme je da preuzmemo kontrolu nad svojom sudbinom. Vrijeme je da naši glasovi budu snažni, da se čuju u svakoj ulici, u svakoj kafani, u svakoj kući.

Naša poruka mora biti jasna: više nećemo biti pasivni posmatrači. Vrijeme je da se borimo za svoju budućnost, da povratimo svoj glas i ponos, da postanemo aktivni sudionici u oblikovanju svoje sudbine. Schmidtu i svima onima koji misle da mogu odlučivati o našim životima bez našeg mišljenja, neka bude jasno: nećemo se više povlačiti. Vrijeme je da uzmemo stvar u svoje ruke i borimo se za ono što nam pripada, za našu slobodu, za našu budućnost, za našu Bosnu i Hercegovinu. Vrijeme je da ponovo postanemo narod koji se bori, narod koji se ne predaje, narod koji poštuje žrtve svojih predaka.

U ovoj borbi, svi smo pozvani. Vrijeme je da ustajemo, da podignemo glas i tražimo ono što je naše. Ne možemo više čekati. Budimo ponosni nasljednici naših šehida, budimo borci za našu slobodu i dostojanstvo. U našem jedinstvu leži snaga, a naša hrabrost će nas voditi naprijed. Svi zajedno,dignimo glas!