Zamislite svijet u kojem predsjednici autokratskih režima, u društvu ratnih huškača, despota i brutalnih negatora osnovnih ljudskih prava, paradiraju kroz Moskvu slaveći "pobjedu nad fašizmom", dok u istom trenutku njihova vojska bombarduje stambene zgrade, škole i bolnice susjedne zemlje. To nije alternativna povijest ni satira — to je stvarnost 2025. godine.
Kao groteskna ironija, ovogodišnja proslava 80. godišnjice pobjede nad fašizmom u Moskvi pretvorena je u svečanost čiji su protagonisti upravo oni koji danas žive i djeluju na principima fašističke prakse — jednoumlje, kult vođe, agresivni imperijalizam i sustavno gušenje sloboda. Vladimir Putin, predsjednik zemlje koja vrši agresiju nad Ukrajinom, bit će slavljen uz salutiranje armije koju koristi za invaziju, silovanja, logore i deportacije. U ime borbe protiv nacizma, Putin vodi rat identičan nacističkim principima — poricanje suvereniteta, uništenje jezika i kulture, etničko čišćenje.
I dok se u Moskvi maršira, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, nasljednik tradicije savezništva koje je 1945. porazilo fašizam, šuti ili pokazuje sve dublje nerazumijevanje svijeta u kojem antifašizam više nije politička nužnost već "opcija". Amerika, koja je s Europom krojila poslijeratni poredak, danas šalje signale konfuzije i relativizacije, puštajući da njeni najbliži saveznici flertuju s fašistoidnim politikama, sve u ime "balansa interesa". Šef Kongresa se rukuje s ljudima koji salutiraju nacistički. Donald Trump je ozbiljan kandidat za povratak. Što je to nego kraj iluzije?
A šta je s nama, ovdje na Balkanu? Postjugoslavenski prostor, koji je imao privilegiju da se jedini u ovom dijelu Evrope oružano suprotstavi fašizmu kroz partizansku borbu — danas prednjači u negiranju tog nasljeđa. U Srbiji se kokarda i četnička mitomanija vraćaju u udžbenike, u Hrvatskoj se tolerira ustaški pozdrav kao folklor, dok u Bosni i Hercegovini antifašizam postaje predmet ideološke trgovine i manipulacije. Heroji se zaboravljaju, kolaboracionisti se rehabilitiraju.
I onda, logično, Milorad Dodik i Aleksandar Vučić — ljudi koji u 21. stoljeću vode projekte "srpskog sveta", "neutralnosti" i "specijalnih veza" — ponosno odlaze na crveni tepih u Moskvu. Njihova poruka je jasna: "Naša lojalnost pripada Putinu." Ne demokraciji, ne pravima, ne budućnosti. Nego carstvu sjena, represije i cenzure. Oni su svjesni da nemaju šta tražiti u Evropi kao društva sa slobodnim medijima, nezavisnim pravosuđem i slobodnim izborima.
Ali ono što Srbija i Republika Srpska nemaju pravo jeste povlačiti za sobom Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu, zemlje koje još uvijek većinski žele biti dio evropske porodice. Ta ideja, koliko god krhka i ranjiva, još uvijek živi kod naroda koji se sjećaju šta znači kad granate padaju po gradovima, kad se gubi sve, kad historija kuca na vrata u najgorem obliku.
Izrael, kao još jedan paradoks, danas u Gazi sprovodi ono što bi svaki preživjeli holokausta morao smatrati moralnom sramotom: etničko čišćenje, glad i kolektivno kažnjavanje. Da stvar bude gora, sve to čini uz blagoslov većine domaće populacije i podršku Zapada koji u Gazi ne vidi ono što jasno vidi u Ukrajini. Principi? Samo ako su geostrateški korisni.
Evropa, uz sve svoje slabosti, ipak je posljednji bastion antifašizma u institucionalnom obliku. Ali čak i ona gubi kompas. Licemjerno se poziva na povijesne lekcije dok zatvara oči pred masakrima, sankcijama i nedjelima saveznika. Europa koja šuti pred Izraelom, a diže glas samo kada Rusija napadne — to više nije Europa otpora i NOB-a. To je Europa kalkulacije i interesa.
A Vatikan? Još uvijek šuti o papi Piju XII i njegovom zloslutnom ignoriranju genocida nad Jevrejima. I danas, kad biraju novog papu, najmanje razmišljaju o autentičnom antifašizmu, a najviše o političkom balansu među kardinalima. Vjerski moralizam bez historijske odgovornosti — vatikanski standard.
U svemu tome, Balkan ostaje razapet. Na jednoj strani evropske iluzije, na drugoj strane srpske dominacije i ruske inspiracije, a po sredini — narod kojem se više ne vjeruje ni u šta. Sve više nas odustaje, a sve manje onih koji se sjećaju šta je značila crvena zvijezda na kapama naših djedova kad su oslobađali Sarajevo, Zagreb, Beograd...
Možemo se mi smijati Vučiću i Dodiku dok poziraju uz Putina, ali ako Evropa ne pronađe hrabrost da im jasno kaže "dosta je", smijeh će nam uskoro presjesti. Jer ovdje se više ne vodi borba za simboliku, već za opstanak zdravog razuma, istorijske istine i elementarne ljudskosti.
Do tada, sretan nam Dan pobjede. Dok još znamo šta znači riječ pobjeda.
