Na današnji dan, 26. maja 1992. godine, svijet je zakazao pred ogledalom čovječnosti. Tog dana, sarajevsko porodilište “Zehra Muidović” bilo je granatirano — mjesto gdje se život rađa pretvoreno je u metu, u liniji paljbe, u prostor smrti i krika.
U samom srcu opkoljenog Sarajeva, smješteno u naselju Jezero, porodilište “Zehra Muidović” nije bilo samo medicinska ustanova — bilo je simbol nade, budućnosti, onog što dolazi nakon tame. Ali tog 26. maja, ni novorođenčad, ni porodilje, ni ljekari, ni medicinske sestre nisu bili pošteđeni — granate su padale bez upozorenja, bez milosti, bez srama.
Porodilište se nalazilo doslovno na prvoj liniji fronta. Umjesto da ga ratna pravila zaštite, ono je postalo jedna od najokrutnijih meta. Ne postoji opravdanje, ni političko ni vojno, koje može sakriti monstruoznost odluke da se upereni nišani namjeste prema zgradi gdje plaču novorođenčad. Tog dana, plač beba je bio nadjačan eksplozijama, a krikovi majki — ugušeni dimom i panikom.
Granate na rođenje — simbol genocidnog bezumlja
Granatiranje porodilišta nije bilo slučajno. Nije se desilo greškom. Bilo je to ciljano uništavanje simbola života — jer gdje se život gasi na samom početku, tu se ubija i budućnost. Taj zločin predstavlja najdublje moguće dno ljudskog morala i potvrdu da agresija na Bosnu i Hercegovinu nije bila samo teritorijalna, već duboko zločinačka, usmjerena na potpuno zatiranje naroda, identiteta, života.
Svjedoci tog dana svjedoče o slikama koje progone do danas. Majke koje s bebama u naručju trče niz hodnike obasjane fragmentima stakla i dima. Ljekari i babice koji bez ikakve zaštite pokušavaju evakuisati pacijentice dok granate raznose zidove. Novorođenčad koja biva iznošena u improvizovanim pokrivačima, jer inkubatori više nisu sigurni.
Medicinsko osoblje kao heroji epohe
I u tom užasu, rodile su se i druge vrste herojstava. Ljekari, medicinske sestre, tehničari — ostali su tu. Nisu napustili porodilište, nisu pobjegli. Spašavali su živote dok su i njihovi vlastiti visili o koncu. Njihova imena su možda nepoznata široj javnosti, ali njihova hrabrost je urezana u pamćenje onih koje su spasili.
Zločin bez kazne — rana koja gori i danas
Do danas, niko nije odgovarao za granatiranje porodilišta. Niti pred domaćim, niti pred međunarodnim sudovima. Kao i za mnoge druge zločine nad Sarajevom, pravda je zakasnila — ili nikad nije ni krenula. Djeca rođena tog dana danas imaju 33 godine. Neki od njih su preživjeli prve trenutke života pod granatama. Neki nisu.
Porodilište “Zehra Muidović” više ne postoji u tom obliku. Ruševine su obnovljene, a život se vratio, ali rana ostaje — nevidljiva, a ipak duboka. To je rana svakog Sarajlije, svakog Bosanca i Hercegovca koji zna da je jednog dana agresor odlučio da nije dovoljno pucati u vojnike, civile, penzionere... već da treba gađati i one koji još nisu ni prvi put zaplakali.
Sjećanje kao otpor
Na ovaj dan, sjećanje mora biti oružje protiv zaborava. Mora biti otpor onima koji danas veličaju ratne zločince, koji marširaju s ratnim zastavama, koji i dalje prijete, negiraju, omalovažavaju. Sjećanje na granatiranje porodilišta “Zehra Muidović” nije samo žal za izgubljenim životima i nevinim dušama — to je i zavjet da se takvo nešto nikada, nikome, nigdje više ne ponovi.
Zato pamtimo. Zato govorimo. Zato dižemo glas — za svaku bebu koja nije dočekala ni prvi rođendan, za svaku majku koja je umjesto radosti osjetila užas, za svako srce koje je stalo pod stropom bolnice pretvorene u bojno polje.
I zato, neka ovaj dan ne bude samo podsjetnik na tragediju, već i poziv — da se pravda konačno dogodi. Jer, kada granate padaju na kolijevke, to nije samo zločin. To je poraz čovječanstva.
