Džemal Bijedić bio je pravi politički čovjek 20. vijeka. Sastajao se sa Geraldom Fordom, Leonidom Brežnjevim i Mao-Tse Tungom i volio pjesmu “Pod Mostarom čudan bostan kažu”. Priča se, a pričama je vjerovat ili ne vjerovat, da je prilikom posjeta Sarajevu slao po Muhameda Mešanovića Hamića, pa mu zapovijedao da na repeatu svira “Pod Mostarom…”.
Džemal Bijedić bio je dijete svoga vijeka, sa tipičnom biografijom političara-intelektualca, prešavši put od člana ilegalnog revolucionarnog pokreta, preko učešća u ratnim borbama, do visokopozicioniranog člana političke partije čiji život skončava u katastrofi od koje su teorije zavjere neodvojive.
Rani dani i komunizam
Rođen je 12. aprila 1917. godine, otac mu se zvao Adem, bio je najstariji sim Bajram-age Bijedića, a majka Zarifa. Imao je tek više od godinu kada je Adem Bijedić umro. Odrastao je bez oca, ranu mladost je proveo u Mostaru, gdje bio član društevnih i sportskih organizacija kakve su Muslimanska narodna biblioteka, Radnički sportski klub Velež, Radničko kulturno-umjetničko društvo Abrašević, a na studij prava otišao je u Beograd. U tom dobu zainteresovao se za revolucionarni pokret i komunizam, za koji je prvi put čuo od razrednog starješine Dušana Mučibabića.
Bilo je to vrijeme kada je komunizam bio izazov i intelektualna čežnja, ideologija kojoj buntovni mladići nisu mogli odeljeti. Stigavši na Pravni fakultet u Beogradu Džema se uključuje u revolucionarni studentski pokret, tokom ljeta sa “crvenim punktovima” po bosanskohercegovačkim selima i gradovima širi revolucionarne ideje, a u julu 1938. sa drugim omladincima čuva stražu dok se u Mostaru održava Četvrta pokrajinska konferencija KPJ za Bosnu i Hercegovinu. Veliki dan stigao je u oktobru iste godine, Džemal Bijedić primljen je u Savez komunističke omladine Jugoslavije, a u decembru 1939. postaje član Komunističke partije. Prva etapa u biografiji političara-intelektualca bila je završena.
Sa zapada (i političkog Zapada) dolazio je rat, kao u pjesmi iz filma “Ko to tamo peva”: “Švaba jaše crnog konja…”
Drugi svjetski rat
Džemal Bijedić aktivno učestvuje u Narodno-oslobodilačkoj borbi, sve do aprila 1942. u okupiranom Mostaru rukovodio je Pokretom otpora, organizirao je izlaske boraca na oslobođenu teritoriju, radio na osnivanju Narodnooslobodilačkog odbora u Mostaru, u ilegalnoj štampariji u kući Mustafe Muštovića radio na štampanju letaka, proglasa i biltena, održavao vezu s Pokrajinskim komitetom KPJ za BiH, s Mirom Poparom i Savom Medanom, koji su bili na oslobođenom teritoriju, kao i Štabom Mostarskog bataljona, koji se nalazio na Boračkom jezeru. Nakon prelaska na oslobođeni teritorij, odlukom Pokrajinskog komiteta bio je upućen u Sarajevo, gdje je primio dužnost sekretara Mjesnog komiteta. U okupiranom Sarajevu, djelovao je pod ilegalnim imenima Crni i Dugonja. Dužnost sekretara Mjesnog KPJ za Sarajev u aprilu 1943. godine predao je Vladimiru Periću Valteru. Prošao je golgotu Sutjeske, sa istočnobosanskim partizanskim jedinicama probijao se prema istočnoj Bosni, a u NOB-u je upoznao i suprugu Raziju Ferhatbeogić.
U aprilu 1945. Džemal Bijedić je imao čin majora i upućen je na rad u Odjel za zaštitu naroda (OZNA) za Bosnu i Hercegovinu. Po oslobođenju Jugoslavije postaje generalni sekretar Vlade Naroda Republike Bosne i Hercegovine i pomočnik ministra unutrašnjih poslova. S time je završena druga i počela treća etapa Džemine političke biografije.
Političke funkcije su se nizale: načelnik Uprave za agitaciju i propagandu Centralnog komiteta Komunističke partije Bosne i Hercegovine, sekretar Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu i predsjednik Narodnog odbora sreza Mostar, član Izvršnog vijeća NR Bosne i Hercegovine i predsjednik Sveučilišnog savjeta, član i podsekretar Saveznog izvršnog vijeća (SIV), sekretar Saveznog sekretarijata za rad i sekretar Ustavne komisije Savezne skupštine (predsjedavao je Edvard Kardelj), predsjednik Republičkog vijeća i potpredsjednik Narodne skupštine SR Bosne i Hercegovine, predsjednik Narodne skupštine SR BiH (tada najveća funkcija u Republici), predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFRJ (savezni predsjednik vlade) i vršitelj dužnosti Saveznog sekretara za unutarnje poslove SFRJ.
Smrt
Bile je to doba špijuna i špijunskih filmova. CIA je imala agente, KGB je imao agente, Latinsku Ameriku potresali su državni udari, Tito je živio na Brijunima, u posjetu mu je iz Libije, sa suprugom Safijom, dolazio pukovnik Muammar Gaddafi, Castro je živio na Kubi, na Jamajci je pjevao Bob Marley. Osvanuo je 18. januar 1977. Džemal Bijedić, njegova supruga i drugi visoki državni i partijski funkcioneri, na vojnom aerodromu u Batajnici ispraćali su predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita u Libiju. Očekivalo se da će se predsjednici Tito i Gaddaffi i ovoga puta složiti da se o situaciji na Bliskom istoku ne može govoriti bez predstavnika Palestine, te da će u razgovorima biti ispoljen visok stepen podudarnosti i bliskosti gledišta. Džema je, međutim, morao stići na sjednicu CK SKBiH, koja će se tog dana održati u Sarajevu. Sjeo je na avion Learjet 25, koji, ispostavit će se, neće preletjeti planinu Inač. Nije bilo prešivjelih. Sa Džemom su bili supruga Razija Bijedić i saradnici dr. Smajo Hrle, podsekretar SIV-a, Zijo Alikalfić, lični pratioci, vozač i Anđelka Muzička, domaćica u rezidenciji predsednika Saveznog izvršnog vijeća. Stane Dolanc obavještavao je Jugoslovene: „Tito uopće nije htio da spava. Rekao je, ako odem u svoju sobu stalno ću razmišljati o Džemi.“
Poslije se pričalo da je visinomjer aviona bio podešen tako da pokazuje veću visinu. Da su se određeni krugovi u Beogradu, naročito u JNA, htjeli riješiti Bijedića kao potencijalnog Titovog nasljednika. Da je u zavjeru umiješana i drugarica Jovanka Broz. Poslije svega ostale su priče. Priče kruže kroz kulturu i ispiru život.
Politička baština
Ostala je i politička baština Džemala Bijedića: afirmacija ravrnopravnog statusa Bosne i Hercegovine u federaciji jugoslovenskih republika, pitanje ravnopravnosti jezika (“Nama u Bosni i Hercegovini neprihvatljiva je jezička varijanta na nacionalnoj srpskoj i hrvatskoj osnovi. S gledišta Ustava, ni Savezna skupština takvu praksu ne bi mogla prihvatiti. Jezička stvarnost i praksa u Bosni i Hercegovini poznati su, pa i ako nisu dovoljno znanstveno obrađeni, postoje vrlo opipljivi i sigurni pokazatelji da se bosanskohercegovačka jezička varijanta ne može uklapati ni u istočnu ni u zapadnu. Te se varijante, međutim, Bosni i Hercegovini, bar kroz praksu objavljivanja dokumenata u Saveznoj skupštini, nude. Mislim da iza takve prakse ne bi smjela stajati Savezna skupština. To nije u duhu Ustava, a nije ni u suglasnosti s postojećom jezičkom stvarnošću u Bosni i Hercegovini. Posebno, takva praksa kod nas u Bosni i Hercegovini može imati svoje političke reperkusije, jer liči na nekakav, da kažem, jezički monopolizam i negativno utiče na odnose. Kod nas postoje neke jezičke posebnosti o kojima se mora voditi računa”, govorio je na sjednici Ustavne komisije u Beogradu, u februaru 1970.) i afirmacija Bošnjaka (u to doba Muslimana) kao nacije.
