U sklopu višednevne međunarodne konferencije “Srebrenica: 30 godina poslije genocida – sjećanje, odgovornost i izazovi negiranja”, koja se održava u Sarajevu i Potočarima, drugi dan donio je niz izuzetno potresnih, ali i intelektualno provokativnih izlaganja svjetski priznatih stručnjaka, istraživača i akademika.
U fokusu prezentacija bila je obrazovna dimenzija genocida, sistemsko negiranje sudski utvrđenih činjenica, kao i nedovoljno priznanje međunarodne odgovornosti, s posebnim osvrtom na ulogu Nizozemske i njenu političku pasivnost.
Pedagogija za društvene promjene: Kako učiti iz genocida
Kim Sadique sa britanskog De Montfort Universityja predstavila je istraživanje koje analizira potencijal transformativnog učenja o genocidu. Naglasila je kako obrazovni pristupi, poput muzeja genocida i kurikuluma o ljudskim pravima, trebaju imati cilj društvene mobilizacije i prevencije budućih zločina. Takva pedagogija, kazala je, mora ići dalje od sažaljenja i historijskih činjenica — ka aktivnom angažmanu pojedinca.
Genocid kao politicid i democid
Značajan doprinos dala je i Pinar Akarcay sa Istanbul University, koja je genocid u Srebrenici analizirala kroz koncepte politicida i democida — koordiniranih pokušaja uništenja političkih i društvenih grupa. Po njenim riječima, genocid u Srebrenici nije bio samo nacionalno motivisan zločin, već je istovremeno predstavljao uništenje političke egzistencije Bošnjaka, zbog čega je potrebno šire razumijevanje njegovih namjera i posljedica.
Ograničeno priznanje holandske odgovornosti
Nike Wentholt sa University of Humanistic Studies u Utrechtu osvrnula se na pravnu i političku odgovornost Kraljevine Nizozemske, posebno u kontekstu presuda domaćih i međunarodnih sudova. U zajedničkom radu sa Almom Mustafić, istakla je da je priznanje uloge nizozemskih trupa pri UN-u u Potočarima bilo simbolično i nedovoljno. Iako je utvrđena odgovornost za smrt više od 350 muškaraca, nizozemska država i društvo, navodi ona, nisu iskoristili tu pravnu činjenicu za dubinsko suočavanje i edukaciju svojih građana.
Povratak kao neostvarena pravda
U veoma zapaženoj prezentaciji, David Simon sa Yale University fokusirao se na kompleksnost procesa povratka Bošnjaka u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini. Upozorio je na kontrast između ideala iz Dejtonskog sporazuma, gdje se povratak tretira kao ljudsko pravo, i realnosti na terenu, gdje se povratak odvijao sporo, fragmentarno i u mnogim slučajevima uz otpor lokalnih struktura. Uveo je pojmove domicid (uništenje doma) i obnova pripadnosti, kroz koje analizira emocionalne i pravne barijere.
Negiranje genocida kao organizovan napad na istinu
Konferenciju je zaključio Sead Turčalo sa Univerziteta u Sarajevu, koji je upozorio da negiranje genocida u Srebrenici nije čin individualnog mišljenja, već sistematska i institucionalizirana praksa. “To je napad na žrtve, njihovo dostojanstvo, sjećanje i samu ideju pravde,” istakao je Turčalo. Kao ključnu strategiju negacionizma naveo je inverziju činjenica, gdje se odgovornost prebacuje na žrtve, te diskreditaciju izvora istine, uključujući svjedoke, udruženja žrtava i međunarodne sudove.
Filmska večer i koncert za sjećanje
Večeras, 2. jula, u Kinu Meeting Point, s početkom u 19:30 sati, organizirana je posebna projekcija filma “Quo Vadis, Aida?” režiserke Jasmile Žbanić, te kratkog igranog filma “Majka” turskog autora Rasita Gorgulua.
Završnica konferencije planirana je za četvrtak, 3. jula, kada će učesnici posjetiti Memorijalni centar Srebrenica – Potočari, a dan će biti zaključen emotivnim koncertom Sarajevske filharmonije u Narodnom pozorištu, s početkom u 20 sati.
Na programu je monumentalno djelo “Kindertotenlieder” Gustava Mahlera, u izvedbi maestre Samre Gulamović i mezzosopranistice Amile Ravkić, koje na potresan način evocira bol roditeljskog gubitka. Posebnu dimenziju koncertu dat će video esej Danisa Tanovića, sa fotografijama Damira Šagolja i poezijom Faruka Šehića.
Ovaj događaj bit će posvećen ne samo djeci ubijenoj u genocidu u Srebrenici, već i svoj djeci koja su izgubila život u ratovima širom svijeta – kao podsjetnik da je načelo “Nikada više” ne samo poruka prošlosti, nego i obaveza budućnosti.
