Polaganjem cvijeća, učenjem Fatihe i tihom dostojanstvenom molitvom na Šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu, obilježena je 22. godišnjica smrti Alije Izetbegovića – prvog predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, osnivača Stranke demokratske akcije i simboličkog oca moderne bosanske državnosti.
U ranim jutarnjim satima, Kovači su bili ispunjeni tišinom koju je prekidalo samo šuštanje zastava na blagom vjetru i tiha učenja Fatihe. Cvijeće su položili članovi porodice Izetbegović, predstavnici svih nivoa vlasti, brojni ambasadori i članovi diplomatskog kora, te članovi i simpatizeri Stranke demokratske akcije.
Prisutni su, između ostalih, bili i sin Alije Izetbegovića – Bakir Izetbegović, predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić, predsjedavajući Doma naroda PSBiH Kemal Ademović, te Šefik Džaferović, Safet Kešo, Ramo Isak, Benjamina Karić, Irfan Čengić, kao i ambasadori Turske i Palestine.
Na tom svetom mjestu, na kojem počiva i hiljade šehida, prisutni su se prisjetili čovjeka koji je, u najtežim danima agresije i raspada Jugoslavije, imao hrabrosti reći “ne” zlu i “da” Bosni – državi ravnopravnih naroda i slobodnih ljudi.
“On nije bio samo političar. On je bio ideja.”
Alija Izetbegović bio je više od funkcije, više od predsjednika. Bio je simbol prkosa, mudrosti i vjere u pravednost. Njegova smirenost u trenucima kada je Bosna gorjela, njegova dostojanstvena riječ i nenasilna odlučnost u odbrani slobode, postali su dio kolektivnog pamćenja jednog naroda koji se borio za opstanak.
Njegove riječi “Ne mrzimo, ali se ne vraćamo u ropstvo” ostale su zapisane kao poruka generacijama koje dolaze – da sloboda i dostojanstvo nemaju cijenu, ali i da ljudskost ne smije nestati ni u najtežim iskušenjima.
Rođen 8. augusta 1925. u Bosanskom Šamcu, Alija Izetbegović odrastao je u porodici koja je njegovala obrazovanje, moral i vjeru u Boga. Još kao mladić pokazivao je sklonost prema filozofiji i društvenoj misli, što će kasnije oblikovati njegovu političku i intelektualnu putanju.
Njegove knjige, poput “Islam između Istoka i Zapada”, “Islamska deklaracija” i “Moj bijeg u slobodu”, nisu bile samo teološki traktati, već duboka filozofska promišljanja o čovjeku, moralu i civilizacijskom sudaru Istoka i Zapada. U njima je Izetbegović pokušao pomiriti vjeru i razum, tradiciju i modernost, duhovnost i demokratsku misao – što je i sam živio u političkoj praksi.
Vođa u ratu, simbol u miru
Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, Izetbegović je bio lice bosanskog otpora – čovjek koji je, uprkos svjetskoj političkoj izolaciji, znao kako predstaviti pravednu borbu svog naroda. Njegov govor u Ujedinjenim nacijama, njegova smirenost tokom opsade Sarajeva i odlučnost da nikada ne potpiše kapitulaciju, učinili su ga simbolom pravednog otpora.
Bio je vođa koji nije prijetio, već pozivao na razum. Čak i kada su tenkovi i granate rušili Sarajevo, Alija je znao reći:
“Neka nas ne prevari mržnja, jer ona uništava i onoga koji mrzi.”
Zato se danas, 22 godine nakon njegove smrti, njegovo ime ne izgovara samo s tugom, nego i s ponosom.
Dženaza koja je ujedinila narod
Kada je 19. oktobra 2003. godine preminuo od zatajenja srca, Sarajevo se pretvorilo u rijeku ljudi. Više od 100.000 građana, uz brojne svjetske lidere, došlo je da mu oda posljednji pozdrav. To je bila najveća dženaza u historiji Sarajeva – dženaza čovjeku koji je simbolizirao vjeru, snagu i ponos jedne male, ali prkosne zemlje.
Njegov mezar, na uzvišenju iznad Sarajeva, danas je mjesto tihe kontemplacije. Tamo, među bijelim nišanima šehida, stoji jednostavan kamen s imenom čovjeka koji je vjerovao da Bosna i Hercegovina nije samo teritorij, nego ideja – ideja suživota, pravde i slobode.
Naslijeđe koje traje
Izetbegovićeva sabrana djela objavljena su 2004. godine u deset tomova, a njegova misao i danas inspiriše intelektualce, političare i obične građane koji vjeruju u državu ravnopravnih i ponosnih ljudi.
Nosilac je brojnih međunarodnih priznanja, među kojima su i Nagrada kralja Fejsala, medalja Centra za demokratiju iz Washingtona, te titula ličnosti godine u svijetu koju mu je 1995. dodijelio španski “El Mundo”.
Ali najveće priznanje, ono koje nadmašuje sve medalje i diplome, ostaje u srcima njegovog naroda – naroda koji ga i danas zove Predsjednikom.
Danas, dok Sarajevo ponovo stoji nad njegovim mezarom, jasno je da Alija Izetbegović nije otišao. Njegove riječi i dalje žive, njegovo djelo i dalje oblikuje duh Bosne i Hercegovine, a njegova vizija – da “Bosna nije ni istočna ni zapadna, nego i jedno i drugo” – ostaje kompas svima koji vjeruju da ova zemlja može opstati samo ako ostane pravedna i slobodna.
Jer, kako je sam rekao:
“Možda nećemo biti veliki, ali ćemo biti pravedni. A to je dovoljno da opstane narod.”
