Destruktivni nacionalizam u Bosni i Hercegovini ima svoje korijene duboko ukopane u svakodnevnim manifestacijama koje mnogi naivno nazivaju "banalnima".
No, da li zaista postoji išta banalno u simbolima koji polako, ali sigurno, razaraju tkivo jedne zemlje? Izgradnja križa iznad Mostara, precrtavanje ćirilice na putokazima i, na kraju, eksplozija na Partizanskom groblju, samo su različiti stadiji istog procesa – normalizacije nacionalizma koji podjednako guta i institucije i ljudske duše.
Na prvi pogled, podizanje križa iznad Mostara, postavljanje zastava pored magistralnih puteva ili grafiti koji veličaju ratne zločince mogu izgledati kao nevažni incidenti. Međutim, svaki od ovih činova je tihi, ali jasni krik jedne politike – politike podjela, mržnje i netolerancije. To su koraci koji pripremaju teren za otvoreno nasilje, što dokazuje rušenje Partizanskog groblja u Mostaru, mjesta koje simbolizira zajedničku antifašističku borbu svih naroda ove zemlje.
Dok "naši" heroji i simboli uživaju masovnu podršku ili barem prećutnu toleranciju, "njihovi" izazivaju zgražanje. Ova dvostruka mjerila već decenijama omogućavaju političkim elitama da svoju nesposobnost prikrivaju huškanjem masa na nacionalnoj osnovi. Na koncu, šta očekivati od društva koje se više bavi "banalnim" nacionalizmom svojih susjeda nego vlastitim dvorištem?
Normalizacija radikalizma
Michael Billig je 1995. godine u knjizi Banalni nacionalizam upozorio na opasnosti svakodnevnih nacionalističkih manifestacija koje se prečesto smatraju bezazlenima. Gotovo tri decenije kasnije, BiH je postala laboratorij za potvrdu njegovih teza. Križ na brdu iznad Mostara postao je "najveći simbol kršćanstva u BiH", oglasne table sa natpisima "Welcome to Republika Srpska" predstavljaju "dobrodošlicu", a precrtavanje ćiriličnih natpisa na putokazima u Hercegovini ili latiničnih u istočnoj Bosni samo su "nestašluci".
Ipak, put od "nestašluka" do ozbiljnog kršenja zakona nevjerovatno je kratak. Kad se simbolička dominacija pretvori u fizičku destrukciju, poput uništavanja Partizanskog groblja, društvo ostaje zatečeno. No, kako se iznenaditi kad su svi znaci opasnosti bili prisutni godinama?
Naša i njihova mržnja
Još jedan paradoks bh. društva ogleda se u tome kako se nacionalizam percipira zavisno od geografije i etničke pripadnosti. Na primjer, skandiranje "Nož, žica, Srebrenica" izaziva ogorčenje svugdje osim u Republici Srpskoj, gdje dominira tišina. Slično tome, pjevanje "Jedna si jedina" preko intoniranja državne himne prolazi bez ikakvih posljedica u Federaciji, dok mediji to veličaju kao patriotski čin.
Ova selektivna osuda i glorifikacija nacionalizma stvaraju začarani krug. Dok se jedni sablažnjavaju nad incidentima svojih susjeda, isti takvi incidenti u njihovom okruženju postaju povod za slavlje. Rezultat je društvo zarobljeno u začaranom krugu netrpeljivosti, u kojem svaki incident postaje još jedna cigla u zidu podjela.
Stadion kao bojno polje
Poseban problem predstavlja uloga sportskih arena u širenju nacionalizma. Skandiranje "Za dom spremni" tokom utakmica Zrinjskog, aplauzi na poruke poput "hrvatsko Žepče" ili veličanje ratnih zločinaca direktno poručuju "drugima" da su nepoželjni. S druge strane, ignorisanje državnih simbola, poput preglasavanja himne BiH sa "Jedna si jedina", otvoreno podriva državnost zemlje.
Stadioni i sportske dvorane u BiH odavno su prestali biti mjesta sportskog duha. Oni su postali pozornice na kojima se vodi simbolički rat za teritorijalnu i etničku dominaciju. Zabrinjavajuće je da se ove poruke prenose u domove putem medija, gdje često dobijaju auru heroizma.
Mediji kao katalizatori
Moderni mediji, vođeni logikom klikova i profita, dodatno pogoršavaju situaciju. Nacionalistički ispadi privlače pažnju, generišu posjete i donose zaradu. U tom procesu profesionalno novinarstvo postaje žrtva, a "demokratizacija" medija kroz društvene mreže dovodi do potpune deprofesionalizacije.
Portali zapadno od Neretve selektivno izvještavaju o incidentima, dok oni uzvodno glorifikuju "naše" i demonizuju "njihove". Rezultat je društvo u kojem je svaki etnički kolektiv prepušten svom medijskom ehu, bez ikakvog uvida u perspektivu drugih.
Svaki križ na brdu, svaka prešarana tabla i svaki skandalozni grafit samo su koraci ka podjelama koje postaju nepremostive. Rušenje Partizanskog groblja nije samo čin vandalizma; to je simbolički napad na sve što predstavlja zajedničku historiju i budućnost.
Ako se banalni nacionalizam nastavi ignorisati, njegova destruktivna priroda prije ili kasnije eksplodiraće u nasilju. No, dok se "naši" heroji i simboli veličaju, a "njihovi" osuđuju, izgledi za bilo kakvu promjenu ostaju zastrašujuće mali. Na kraju, pitanje nije hoće li nacionalizam uništiti BiH, već koliko dugo će mu to trebati.
