Uvođenje nacionalne mreže bankomata, kakva se trenutno predlaže u Hrvatskoj, predstavlja model koji bi u teoriji donio značajne benefite korisnicima bankarskih usluga, prije svega kroz ukidanje provizija prilikom podizanja novca, dostupnost bankomata širom zemlje te pristup osnovnim uslugama bez dodatnih troškova.
Inicijativa u Hrvatskoj ide čak toliko daleko da predviđa izmjene i dopune zakona, s ciljem omogućavanja građanima besplatnog računa za primanje redovnih primanja, čime bi se dodatno povećala finansijska inkluzija.
U suštini, ideja podrazumijeva da bi svi bankomati u državi, bez obzira kojoj banci pripadaju, bili integrisani u zajedničku nacionalnu mrežu. Na taj način, korisnik bi mogao besplatno podizati gotovinu na bilo kojem bankomatu, bez obzira na to kod koje banke ima otvoren račun. Osim toga, besplatni račun bi uključivao i osnovne usluge poput otvaranja, vođenja i zatvaranja računa, pristupa internet ili mobilnom bankarstvu, kao i korištenje debitne kartice za plaćanje i podizanje novca.
Na prvi pogled, riječ je o konceptu koji bi značajno pojednostavio svakodnevne finansijske transakcije i rasteretio kućne budžete, naročito u vrijeme rasta troškova života. Međutim, svaka takva reforma povlači za sobom brojna pitanja – ko bi snosio troškove ovakvog sistema, kako bi se osigurala održivost bankarskog sektora i da li bi se stvarno svi građani našli u povoljnijem položaju?
Jedan od ključnih izazova u vezi s implementacijom nacionalne mreže bankomata jeste pokrivanje stvarnih troškova održavanja i korištenja tih bankomata. U trenutnom sistemu, kada korisnik banke A koristi bankomat banke B, postoji jasno definisana provizija kojom banka B pokriva troškove usluge. U modelu nacionalne mreže, očekivalo bi se da te provizije nestanu, što bi značilo da bi banke morale same pokrivati troškove "tuđih" korisnika. To bi moglo imati ozbiljne posljedice po finansijsku stabilnost manjih banaka, koje već rade s ograničenim resursima.
Upravo zbog toga se postavlja logično pitanje – ako bi podizanje novca na svakom bankomatu bilo besplatno, ko bi platio održavanje uređaja, nabavku gotovine, sigurnosne mjere, servisiranje i sve druge operativne troškove? Situacija se može ilustrativno prikazati kao zakon koji propisuje da svako dnevno ima pravo na besplatnih pet kifli, ali ne uzima u obzir činjenicu da ih neko mora ispeći, kupiti brašno, platiti struju i zaposlenike.
U kontekstu Bosne i Hercegovine, ideja nacionalne mreže bankomata mogla bi teoretski donijeti olakšice velikom broju građana, posebno onima u ruralnim i manje razvijenim područjima, gdje pristup bankomatima i poslovnicama banaka i dalje predstavlja ozbiljan izazov. Međutim, implementacija ovakvog projekta zahtijevala bi mnogo više od dobre volje – potrebno je detaljno analizirati regulatorni okvir, tehnološke kapacitete, postojeće ugovorne odnose među bankama i odrediti ko bi i pod kojim uslovima snosio odgovornost i troškove za zajedničku infrastrukturu.
U Bosni i Hercegovini već postoji određeni stepen finansijske inkluzije kroz regulative koje omogućavaju osnovne pakete bankarskih usluga uz minimalne naknade, uključujući deset besplatnih transakcija mjesečno, pristup mobilnom bankarstvu i izdavanje debitne kartice. Ipak, takvi paketi nisu univerzalno prepoznati kao rješenje problema nedostupnosti bankarskih usluga, posebno u udaljenim krajevima.
Pored toga, digitalizacija bankarskih usluga u BiH bilježi ozbiljan napredak, ali i dalje postoje izazovi, naročito kod starije populacije i osoba sa niskim nivoom digitalne pismenosti. Iako gotovo 95 posto stanovništva ima pristup internetu i pametnim telefonima, veliki broj građana, naročito u trećoj životnoj dobi, i dalje sa skepsom gleda na online bankarstvo i oslanja se na gotovinu i fizičke transakcije. Banke su toga svjesne, te ulažu napore u edukaciju i podizanje digitalne pismenosti, ali to je proces koji zahtijeva vrijeme i resurse.
Dodatni izazov predstavlja zakonska regulativa, koja trenutno onemogućava potpuno online uspostavljanje poslovnog odnosa između banke i klijenta, što znači da klijent mora barem jednom fizički posjetiti poslovnicu. Ovo značajno usporava procese digitalizacije i limitira mogućnosti banaka da pruže usluge stanovnicima udaljenih mjesta bez potrebe za otvaranjem novih poslovnica.
Na kraju, ideja o nacionalnoj mreži bankomata u BiH ne može biti tretirana kao jednostavno tehničko pitanje, već kao kompleksna projektna inicijativa koja bi zahtijevala temeljitu analizu i sagledavanje iz različitih uglova – regulatornog, finansijskog, tehničkog i društvenog. Potrebno je jasno definisati ciljeve: da li je krajnji cilj smanjenje troškova građana, povećanje dostupnosti bankarskih usluga ili unapređenje konkurentnosti bankarskog sektora?
Uvođenje ovakvog sistema značilo bi redefinisanje odnosa između banaka, promjenu zakonske regulative, rješavanje pitanja vlasništva nad infrastrukturom, kao i odlučivanje o tome ko snosi operativne i logističke troškove. Uz to, bilo bi potrebno procijeniti da li je takav model zaista prioritet, posebno imajući u vidu paralelne inicijative poput jačanja digitalne infrastrukture, uvođenja novih učesnika na tržište ili modernizacije platnih sistema.
Drugim riječima – iako nacionalna mreža bankomata zvuči kao logično rješenje, iza nje se krije čitav niz tehničkih, finansijskih i regulatornih prepreka koje ne smiju biti zanemarene. Entuzijazam je poželjan, ali bez sveobuhvatne analize i odgovornog pristupa, postoji realna opasnost da dobra ideja ostane samo na papiru – ili da se, u najgorem slučaju, pretvori u još jedan nerealan eksperiment sa sistemskim posljedicama.
