Tri desetljeća su prošla od najcrnjih dana u historiji Srebrenice, od genocida koji je duboko urezao ožiljak na savjest čovječanstva.
U tom moru neizrecive boli i užasa, ime Fatime Muhić odjekuje s jezivom tišinom, simbolom nevinosti koja je surovo ugašena. Fatima, beba tek rođena, najmlađa je žrtva srebreničkog genocida.
Njen kratki život, koji je trajao tek nekoliko minuta, postao je najsnažniji dokaz apsolutnog zla, razmjera neljudskosti koja je obuzela pripadnike Vojske Republike Srpske u, ironično, "zaštićenoj zoni" Ujedinjenih naroda.
Njen prvi plač, zvuk života koji je tek počeo, nije bio dovoljan da zaustavi krvničku ruku. Njena nevinost, čistoća, i ljepota nisu je spasili od hladnokrvnog ubistva. Fatimina smrt zrcali monstruoznost zločina u Srebrenici, potvrđujući da tamo nije postojala ni ideja, a kamoli namjera, da civili budu zaštićeni. Bio je to pakleni plan uništenja, plan koji nije poznavao milost, čak ni prema novorođenčetu. Fatimina smrt je sramota cijelog svijeta, svijeta koji je sve to nijemo promatrao, svijeta koji je šutio dok su zločinci harali.
Da je svijet želio zaustaviti zlo, da je reagirao na vrijeme, Fatima bi ovog 11. jula slavila svoj 30. rođendan. Njezin bi se smijeh čuo, njezini bi snovi bili stvarni. Umjesto toga, njezino je ime uklesano u spomenik neprolazne tuge. Svjedočanstvo Amora Mašovića, neumornog tragača za istinom i žrtvama, ledi krv u žilama. On je bio taj koji je lično iznio Fatimino sićušno tijelo iz zemlje, iz blatom i vlagom ispunjene plastične vreće.
Jer, to se ne može nazvati ljudskim, kaže Mašović, prisjećajući se monstruoznog čina nizozemskog vojnika koji je, nakon Fatiminog rođenja i kratkog života, njezino beživotno tijelo stavio u plastičnu vreću i odložio u masovnu grobnicu.
Ta ista vreća, simbol zgražanja i bezosjećajnosti, postala je paradoksalno spas.
Ali, pokazat će se da je ta plastična vreća spasila te sićušne kosti, svjedoči Mašović. "Mi bi ih, vjerovatno, teško pronašli da su ih sahranili bez te vrećice, da su je samo bacili. Fatima nije imala nikakve odjeće na sebi, bila je to novorođena beba. Ta vreća je sačuvala njezino tijelo potpuno kompaktno. Istina, njezine kosti su bile vrlo mekane, čak lubanja nije bila formirana, bile su rastavljene kosti lubanje po šavovima, jer se radilo o kostima koje vremenom srastaju, dok lubanja ne dobije svoj konačni oblik. Ta ekshumacija mi je bila jedna od težih trenutaka u životu.
Fatimina priča, koliko god bila potresna, nije usamljen slučaj. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, mnoge su bebe stradale, neke čak prije nego su ugledale svjetlo dana.
Slučaj "bebe Kurspahić", djevojčice bez imena, koja je imala samo 48 sati života kada su nju i njenu majku zapalili, još je jedan bolan podsjetnik na neizrecivu okrutnost. Tu su i slučajevi ubijenih beba koje su još bile u majčinim utrobama... u sedmom, osmom, devetom mjesecu trudnoće. Bile su to žive bebe, spremne da zakorače u život, ali im je on brutalno oduzet.
Fatimina smrt, u toj paklenoj julskoj noći, bila je najkraća, ali i najglasnija poruka o barbarstvu koje je poharalo Srebrenicu. Njezina sićušna figura, zaboravljena u blatu i plastici, trajni je podsjetnik na obvezu čovječanstva da nikada ne zaboravi, da nikada ne šuti pred zlom.
Fatima, oprosti nam! Oprosti nam što te svijet nije zaštitio, što te nije spasio od najgoreg. Tvoja priča vječno će biti naša opomena, naša obveza da gradimo svijet u kojem nijedno dijete neće stradati u ime mržnje.
