Narodna skupština Republike Srpske sve više se pretvara u pravu ludnicu, a prijedlog da se poslanici prije preuzimanja mandata podvrgnu psihijatrijskom pregledu djeluje sve smislenije.
I posljednja sjednica pokazala je ono što građani već odavno primjećuju — skupštinska sala više ne sliči na mjesto ozbiljnog dijaloga i donošenja zakona, već na pijacu u kojoj se natječu ko će glasnije opsovati, koga će više izvrijeđati i ko će koga izbaciti. Dreka, cika, oduzimanje riječi, izbacivanja, obezbjeđenje koje nema vremena ni da popije gutljaj vode — sve je to već odavno postalo uobičajeni dio folklora.
Društvo u kojem vlada zakon sile, u kojem je galama postala glavno političko oružje, proizvelo je skupštinu koja služi kao ogledalo tog istog društva. Umjesto da bude mjesto u kojem se artikulišu interesi građana, Narodna skupština Republike Srpske postala je instrument u rukama jedne političke grupe, pod apsolutnom kontrolom političkog vrha.
Poslanici koji pokušavaju ukazivati na nepravilnosti, prozivati odgovorne i tražiti pravdu, završavaju u verbalnim obračunima, vrijeđanjima, pa čak i fizičkim sukobima. Incident na posljednjem skupštinskom kolegijumu, kada je došlo do nasrtaja i teških uvreda, samo je vrh ledenog brijega. U skupštinskoj sali nerijetko odjekuju psovke i lične uvrede, a porodice političkih oponenata se redovno koriste kao municija u raspravama.
Uprkos tome što većina poslanika pokušava zadržati dostojanstvo i držati se poslovnika, rijetko ko uspije ostati hladan kada mu s najviših mjesta vrijeđaju porodicu ili dovode u pitanje mentalno zdravlje. Tada nestaje svaki prostor za argumentiranu raspravu, a ostaje samo instinktivna borba za lično dostojanstvo.
Sve se svodi na dvije opcije: ćutati i trpjeti poniženja ili odgovoriti istim tonom. Nažalost, previše je onih koji su spremni baciti instituciju u blato, a premalo onih koji su spremni ostati iznad toga.
Dok vlast koristi institucije kao privatni megafon, opozicija pokušava da se bori protiv toga, i u toj borbi ne biraju se uvijek najljepše riječi ni najdostojanstveniji načini. Međutim, problem je mnogo dublji: urušen autoritet institucija i sve slabiji osjećaj odgovornosti prema građanima.
Narodna skupština Republike Srpske, umjesto da bude mjesto ozbiljne zakonodavne aktivnosti i odbrane interesa građana, postala je poligon za javne obračune, lične osvete i demonstraciju sile. I dok se po sali prevrću uvrede i dijele etikete, građani shvataju da se, umjesto rješenja njihovih problema, poslanici bave sobom i međusobnim obračunima.
U takvom ambijentu, prijedlog o obaveznom psihijatrijskom pregledu prije ulaska u poslaničke klupe ne zvuči više kao šala, već kao logičan korak za očuvanje minimuma dostojanstva javnih institucija. Nažalost, dok se mentalitet ne promijeni, teško je očekivati da će se promijeniti i ponašanje onih koji bi trebali biti primjer ozbiljnosti i odgovornosti.
