Međunarodni tim naučnika saopćio je da je možda identificirao genetske tragove povezane s Leonardom da Vincijem, koristeći biološki materijal prikupljen s renesansnih crteža i historijskih porodičnih dokumenata, što bi moglo otvoriti nove mogućnosti u autentifikaciji umjetničkih djela.
Nalazi su objavljeni u utorak kao preprint na platformi bioRxiv, a o njima je izvijestio časopis Science, u okviru Leonardo da Vinci DNK projekta (LDVP), globalne istraživačke inicijative pokrenute 2014. godine.
Istraživači su, koristeći neinvazivne metode brisanja, prikupili biološke uzorke s crteža crvenom kredom poznatog kao Sveto dijete, kao i iz pisama iz 15. stoljeća koja je pisao muški rođak Leonardove porodice.
Genetska analiza bila je usmjerena na Y hromosom, koji se prenosi isključivo po muškoj liniji. Utvrđeno je da DNK uzorci s crteža i dokumenata pripadaju istoj haplogrupi, E1b1b, genetskoj lozi koja se često povezuje s područjem Toskane, gdje je Leonardo da Vinci rođen 1452. godine.
Naučnici, međutim, naglašavaju da ovi nalazi ne predstavljaju dokaz da DNK pripada samom Leonardu. „Utvrđivanje nedvosmislenog identiteta izuzetno je složen proces“, izjavio je David Caramelli, antropolog i stručnjak za drevnu DNK s Univerziteta u Firenci, koji učestvuje u projektu.
Prema njegovim riječima, umjetničkim djelima je tokom proteklih pet stoljeća rukovalo mnogo ljudi, od kojih su neki mogli dijeliti istu genetsku lozu.
Leonardo da Vinci nije imao direktne potomke, a njegovo grobno mjesto u Amboiseu u Francuskoj bilo je poremećeno početkom 19. stoljeća, zbog čega ne postoje pouzdani posmrtni ostaci za direktno genetsko poređenje.
Kako bi prevazišli ove prepreke, naučnici trenutno analiziraju DNK živih muških potomaka Leonardovog oca, kao i kosti pronađene u porodičnim grobnicama u Toskani.
Studija ukazuje na rastuće interdisciplinarno polje poznato kao „arteomika“, koje proučava biološke tragove poput DNK i mikrobnih potpisa kako bi dopunilo tradicionalne metode analize umjetnosti zasnovane na stilu, materijalima i tehnici.
Istraživači navode da bi biološki podaci u budućnosti mogli postati vrijedan alat u procjeni autorstva umjetničkih djela, nudeći potencijalno jedinstven uvid u „živi otisak“ jednog od najvećih umjetnika u historiji.
