Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, sa nepopustljivim uvjerenjem da su svi međunarodni faktori sada na njegovoj strani, priprema se za posljednji, odlučujući korak u svojoj dugogodišnjoj separatističkoj agendi – otcjepljenje Republike Srpske od Bosne i Hercegovine.
U njegovim očima, pobjeda Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima u SAD-u predstavlja ključnu prekretnicu. Nakon što je od Trumpa na izborima dobio podršku dijaspore, Dodik smatra da će nova administracija u Bijeloj Kući okrenuti leđa dosadašnjoj politici prema BiH i ukinuti sankcije koje su mu godinama visile nad glavom poput Damoklovog mača. Iako je Dodik optimističan, to je samo jedan dio šire slike koja se temelji na nerealnoj vjeri da bi Amerika, koja je već godinama prisutna u BiH, mogla samo tako promijeniti kurs i stati uz njega.
Za Dodika je jasno – „Ako Trump pobijedi, sankcije padaju, a RS ide do kraja u zahtjevu za odcjepljenje i stvaranje nezavisne države.“ Za njega, Trump nije samo političar, on je spasitelj. On vjeruje da će se Washington okrenuti od dosadašnje politike prema BiH, jer su, kako tvrdi, „prijatelji u SAD-u“ u ključnim momentima podržavali njegovu politiku. Dodik se ne libi otvoreno isticati kako je on, uz svoju ekipu, „utjecao na Srbe u SAD-u da glasaju za Trumpa“, iznoseći prepotentnu tvrdnju da su upravo oni stvorili uvjete za Trumpovu pobjedu. Po njemu, to nije bila samo politička podrška, to je bio savez koji treba da donese promjene koje će dovesti do stvaranja nove, "nezavisne" Republike Srpske.
Međutim, Dodik je, možda nesvjesno, ili više radi političkog interesa, zaboravio na nekoliko ključnih faktora koji bi mogli ugroziti njegove ambicije. I tu na scenu stupa Nenad Kecmanović, njegov dugogodišnji savjetnik i politički analitičar, koji, iako je blizak Dodiku, ima mnogo realniji pogled na situaciju. Kecmanović, kao neko tko je duboko ukorijenjen u geopolitičkim prilikama Balkana, ne dijeli Dodikovu preveliku vjeru u promjene koje bi mogle doći s novom administracijom u Washingtonu. On jasno kaže: „Neoosmanistička Turska neće biti pasivni promatrač ovih zbivanja na Balkanu.“
Kecmanović nije samo skeptičan prema američkom zaokretu, već i prema Dodikovom samopouzdanju koje temelji na „novoj američkoj politici“. Iako se Dodik oslanja na promjene u Bijeloj Kući, Kecmanović podsjeća da Turska, kao ključni igrač na Balkanu, neće tek tako dopustiti da Dodik, uz Trumpovu blagonaklonost, pokrene proces raspada BiH. Kecmanović svjestan da bi Turska, koja već ima duboko ukorijenjene interese u BiH, pod svaku cijenu spriječila bilo kakvu političku promjenu koja bi mogla biti štetna za Bošnjake, stajao bi na oprezu i spriječio planove Dodika, bez obzira na Trumpovu podršku.
Iako Dodik vjeruje da je Trump ključ za njegov politički uspjeh, Kecmanović ističe da nije samo Trumpova politika ta koja oblikuje dinamiku Balkana, već i sve snažniji uticaj Turske, koja se ne može ignorisati. Erdoganov režim, koji ima vlastiti strateški interes na Balkanu, posebice u BiH, već godinama ulaže u politički i ekonomski utjecaj, a sve to unutar okvira NATO saveza, uz savršen sinergijski odnos s Rusijom, koja je dugoročni partner Erdoganu. Turska nije samo politički partner u BiH, ona je postala ključni geopolitički igrač s neskrivenim interesima na Balkanu.
Kecmanović u tom kontekstu izražava ozbiljan pesimizam prema Dodikovim planovima. I dok Dodik vjeruje da će se sve međunarodne okolnosti posložiti u njegovu korist, Kecmanović ne vidi toliko jasno. On ne vidi samo Tursku kao prijetnju Dodikovim ambicijama, već i širi međunarodni okvir u kojem je Turska daleko moćniji faktor od malene i politički marginalizirane RS. Kecmanović također ne zaboravlja da je Erdogan u mnogo boljoj poziciji od Dodika da oblikuje politički okvir Balkana, jer Turska nije samo ekonomski moćna, već je i važan strateški partner Rusiji, dok Dodikova RS nema takvu težinu ni na svjetskoj ni na regionalnoj političkoj sceni.
Kecmanović također vrlo jasno vidi razliku u težini političkog utjecaja između Turske i Dodika. Erdoganov glas ima neusporedivo veći međunarodni odjek, dok Dodikova podrška Trumpu, ma koliko on to ponosno isticao, ostaje na razini političke marginalije. Turska je već godinama ključna za stabilnost Balkana, a Erdoganovo prijateljstvo s Trumpom, koliko god korisno za srpsku politiku, ne znači da će SAD zanemariti interese Turske na Balkanu.
Za Dodika, ideja o stvaranju neovisne RS-a uz podršku Trumpa može izgledati kao politički san. Međutim, Kecmanović je realista – međunarodne okolnosti nisu nimalo naklonjene njegovim planovima. Dodik možda misli da će Trump omogućiti rasparčavanje BiH, ali Turska i njen dugoročni strateški interes u Bosni i Hercegovini neće tako lako dopustiti da se njegova politika realizira. Trump može pružiti podršku Dodiku, ali na Balkanu nije on taj koji drži kormilo. Turska je mnogo važniji igrač, iako je Dodik možda zaboravio na ovu ključnu činjenicu.
