Nevzad Đerić Keđo: Prkosni heroj i izdajnik, neukrotivi čovjek koji „nije dao na sebe“

Imao je dvije žene, vodio dvije krajiške brigade koje su pucale jedna na drugu, u grudima hrabrije srce od škotskog viteza i odmetnika Vilijama Volisa, za dvije godine ratovanja ušao u legendu bošnjačkog rata u Krajini

Bilo je ledeno februarsko jutro 2012.godine, „srce je pucalo“ od studeni. Na ključkom mezarju ispod Tomaševog kraljevskog grada koje je počinjalo od temelja Atik džamije i padinasto se spuštalo do asvalta klanjana je po drugi put dženaza Nevzadu Đeriću Keđi, čovjeku koji je u tragičnim danima „međumuslimanskog sukoba“ podijelio krajiške Bošnjake.

Imao je hrabrije srce od Škota Vilijama Volisa u istoimenom filmu sa Mel Gibsonom koji je snimljen godinu dana nakon njegove pogibije u 30.godini u cazinskom selu Pećigradu. Imao je dvije žene, jednu prijeratnu i jednu ratnu, obje su došle na njegovu ključku dženazu. U nezabilježenoj filmskoj melodrami, ratna supruga Amela iz Kladuše stajala je kraj kabura, a prijeratna Hatka ga mrtvog proklinjala na ogradi mezarja.

Na vječni počinak ispratili su ga najviđeniji autonomaši od „filozofa“ Muhameda Škrgića preko učitelja Ahmeta Huskića do kockara i meštra evropskih kazina Alijice Beširevića. Vodio je dvije krajiške bošnjačke brigade koje su se borile jedna protiv druge do istrebljenja. Bio je tragični epski lik međubošnjačkog ratnog fijaska sa oko 1700 mrtvih na obje strane.

Krije se motiv kao zmija noge

Keđo je za „Alijine“ je do oktobra 1993. bio heroj, a od tada pa do smrti avgusta 1994. i sve do današnjeg dana- junak „Babine autonomije“. Izdajnik i heroj svog naroda, ovisno o uglu gledanja. U Petom korpusu bio je komandant 504.brigade, a u tzv. Narodnoj odbrani Autonomne pokrajine Zapadna Bosna (APZP) , komandant 4. brigade Fikreta Abdića.

.Nakon što ga je u Pećigradu u miholjsko ljeto 1994. godine 6.avgusta smrtno pogodio geler granate sa položaja Petog korpusa, tu mu je iskopan kabur i klanjana dženaza. U dvije godine ratovanja „ za svoje“ i „protiv svojih“ kroz lik i djelo Nevzada Đerića Keđe može se ispisati savršeni literarni ratni triler o čovjeku koji je prkosno volio svoju ličnu slobodu do mjere da ju je zbog nikada razjašnjenih motiva (jedni kažu da su razlog Babine pare,a drugi tvrde da su ga ponizili u štabu Petog korpusa ) zamijenio borbom protiv sopstvenih saboraca i države koju je volio.

Već tri decenije Babini Laburisti BIH (bivši DNZ) odaju počast Nevzadu Đeriću Keđi, svom komandantu 4.brigade NO APZB koji je poginuo u bici sa Petim korpusom i Nanićevom 505. bužimskom brigadom kada je kod Pećigrada zarobljeno oko 800 „ Keđinih autonomaša“, a Fikret Abdić Babo „pakovao kofere“ za bijeg u Hrvatsku.Trideset godina podsjećaju na Keđine riječi „Dok je nas, biće i Zapadna Bosna“ koja se , po njima, borila za mir i suživot a doživjela pad i nepravdu.

Nije Keđo, naravno, bio prvi na ratnoj transfer listi koji je iz Petog otišao „kod Babe“. Bio je, vjerovatno, najpoznatije ime, hrabar i silovit do paroksizma, uvijek na čelu svojih boraca. Bio je drugo ime za hrabrost .Autonomaši su svoje brigade „krpili“ od pripadnika kladuških 521. i 527. brigade koje su izrasle u „kičmu“ vojne snage APZB.a kao 1. i 2. brigada Narodne odbrane Zapadna Bosna (NOZB). Prišli su im i borci 504. i dio 503. cazinske, te 517. brigada iz Pjanića od koje je nastala Keđina 4.brigada.

Možda nije nevažna vremenska podudarnost Keđinog „bijega“ u Babine redove. Bilo je vruće ljeto, Abdić već dobro posvađan sa Alijom i članovima Predsjedništva sprema svoju paratvorevinu. U tim vrelim ratnim danima Izetbegović na pregovorima u Ženevi odbija različite prijedloge i napušta grad na Roni, a odnosi između njega i Abdića se dodatno zaoštravaju. Autonomna pokrajina Zapadna Bosna (APZB) uspostavljena je 27.septembra 1993.godine, a dva dana kasnije Babo je proslavio 54. rođendan kao vojni i politički šef izmišljene državice .Pet dana nakon proglašenja APZB, Babu izbacuju iz Predsjedništva BiH i on od tada i zvanično postaje krajiški „maršal Peten“ ili kladuški Vidkun Kvisling.

Nevzad Đerić Keđo iz Ključa, 29.godišnji rezervni poručnik bivše JNA, napustio je drugove iz Petog korpusa prije zvaničnog formiranja Autonomije. Potpuno pouzdani svjedok , Keđin saborac, sjeća se toga dana kada je markantni Ključanin izdao svoju Armiju.

„ Bio je u vojnoj jakni koja mu je dosezala skoro do koljena i trenerci. Govorio je svima nama koji smo mu tada prilazili „ ja odlaziim“. U tim trenuicima niko od nas nije slutio šta će se dogoditi niti kakva se drama odigrava u njemu.Keđo je otišao kod Fikreta i mi smo ga od tada „precrtali“.

Potpuno nesvjestan globalnih ratnih događaja i političkih komplota, gord i ponosit, u strahovitoj jarosti i srdžbi, napušta svoje najrođenije drugove iz Ključko-sanske čete sa kojima je 4. juna 1992. godine ( dva dana nakon što je VRS zvanično blokirala Sarajevo) u šumi Galaja kod Sanskog Mosta izvojevao spektakularnu pobjedu nad četnicima Šeste krajiške brigade ( prvu pobjedu uopće Armije RBiH u proteklom ratu) i započinje kolaboracionističku tragičnu avanturu koja će potrajati manje od godinu dana.Taman toliko da uđe u legendu i kod „korpusaša“ i kod „babinovaca“.

Birgadir u penziji Mirsad Selmanović , ratni načelnik Štaba Petog korpusa Armije RBiH u svojoj knjizi „Grabež“ iz svog ugla je opisao Nevzada Đerića Keđu i njegov ratni put. Istovremeno je ostao nedorečen, ako je znao, o eventualnim stvarnim razlozima Keđine izdaje svojih doskorašnjih ratnika, ostavivši pred sve koji bi mogli „nešto znati“ a šute, znakove pitanja.

„ U međuvremenu Nevzad Đerić Keđo, komandant 504.brigade Petog korpusa, dezertirao je i pobjegao u paravojsku Fikreta Abdića.Odmah je postavljen na dužnost komadanta 4.brigade NO-e.Vrlo interesantan i nejasan slučaj. Nevzad je rođen u Ključu. Bio je rezervni oficir JNA.Uključio se u TO RBiH u svom rodnom mjestu. Jedinice TO Ključ su bile slabo organizirane i opremljene.Izvele su nekoliko odbrambenih izdvojenih borb, ali su brzo savladane i razoružane. Dio pripadnika TO Ključ i TO Sanski Most zajedno su došli u Bihać na način opisan na početku ove knjige. Sa njima je bio i NevzadĐerić Keđo, čvrsto riješen da se borri za RBiH. Srpska paravojska je represalijama, ubistvima, silovanjima i logorima očistila općinu Ključ od većine muslimanskog stanovništva.

Njegova porodoica, komšije, rođaci i sugrađani su „rasuti“ po zemljama zapadne Evrope. Godinu i nekoliko mjeseci se hrabro borio protiv srpske paravojske kao pripadnik 5. korpusa.Za to vrijeme pokazao je odlične karakteristike oficira i borca. Imao je puno razloga da se bori i da se vrati u Ključ. Potpuno je nejasno da čovjek sa takvom genezom i karakteristikama ostavlja legalnu instituciju i opravdanu borbu, te krene putem izdaje. Imao je velike lične i opće razloge da ne bude izdajnik. Šta je bilo u pitanju može se samo nagađati.Da li je neko prema njemu bio nekorektan, da li se zamorio, da li je u pitanju novac? Sve je to manje bitno u odnosu na motive koji su ga usmjeravali na borbu protiv agresora; na borbu protiv zločina i zločinaca.

Ne može se zamisliti njegov osjećaj u momentu pripremanja, organiziranja i izvođenja borbenih dejstava protiv onih sa kojima je više od godinu dana dijelio dobro i zlo pod neprijateljskim kuršumima i grannatama. Dok je bio u sastavu Petog korpusa pored nejga su ginuli i ranjavani borci kojima je on komandovao i zajedno sa njima išao u borbene akcije.Sada je uz pomoć potvđenih neprijatelja trebao organizirati dejstva na svoje dojučerašnje saborce. Nije ni najmanje vidljiv razlog zbog kojeg je on lično to trebao uraditi. Daleko jasnije i veće razloge je imao da ostane u sastavu Petog korpusa“

Kakve pare, šamar je otjerao Keđu od svojih

No, uglovi posmatranja nemaju veze sa Euklidovskom geometrijom, oni mogu biti oštri, tupi, ali i interesni, lobistički,profiterski, merkantilistički, psihološki konstrukti. Vilo je teško poremećeno ratno vrijeme, vladalo je nepovjerenje, obavještajne zajednice su rovarile i kovale zavjere, krugovi zla bili su širom otvreni, krv tekla nemilice na zapadnom obodu Bosne.

„Imao je stav, hrabrost kao malo ko, prirodnu inteligenciju. Borci su ga voljeli, ma, skoro obožavali, išao je sa njima u akcije, nije se štedio. Znate kakvo je to vrijeme bilo, Keđo je nekako izrastao u ime koje se izgovaralo sa poštovanjem, pa čak i divljenjem. Treba biti iskren i otvoren, postao je mnogima konkurencija,a to zna biti opasno“, priča za etto.ba borac Petog korpusa i neko ko je ratovao sa Keđom, „čuvao mu leđa“ u istoj jedinici, a kad je Keđo otišao kod Babe, prekrižio ga za sva vremena.

„Keđo je bio heroj, kralj, Tito. Čovjek koji je stvorio Srbljanski plato, borci su ga dizali u nebesa. Bogom ti se kunem, za ono kako je ratovao sa nama kleknuo bih i poljubio mu ruku. Od dana kada je prešao „njima“ od tada me ne zanima. A bio je avgust 1993., sjećam se ko danas toga dana. Znam pozadinu njegovog odlaska, znaju i mnogi drugi, ali šute k'o pi..e. Kakve pare, kakve gluposti! Pa, Keđo je imao sve šta je htio, i pare i žene, gdje god je došao, nije bio pohlepan na novac, vjeruj mi, bio je skroman,ali...ponizili su ga, a on to nije mogao oprostiti“ priča nam.

A nikada ispričana priča o motivima Keđinog odlaska u Babinu paravojsku, u skiciranoj ispovijesti našeg sagovornika izgleda ovako: Pozvali su ga u Komandu Petog korpusa na nekakav brifing, ili žargonski „ribanje“ i tu je jedan visoki oficir, zna se i koji, ošamario Nevzada Đerića Keđu, komandanta 504.brigade. Oborio ga snogu. Keđo je ustao i priprijetio prstom „zapamtićeš me“. Zbog prijetnje je odmah uhapšen i stavljen u vojni pritvor.

„Kad smo to čuli, pobjesnili smo, rekli smo tada Amiru (Avdiću, jednom od komandanata, nap.nov.) idi, rješavaj to, kako znaš, ne puste li ga do večeras, napašćemo kasarnu. Pustili su ga...Ponizili su ga, a bio je častan čovjek“. Vjerovatno je ovaj događaj koji očigledno svi kriju bio presudni motiv za njegov odlazak da služi neprijatelju. Ako neko zna drugu istinu od ove, neka se javi.

Bitka u Galaji i Keđina „bukvica“ četničkom pukovniku

A kakav je bio Nevzad Đerić Keđo na početku rata najbolje će se moći zaključiti iz, u novijoj bh ili bošnjačkoj historiografiji, potpuno zanemarene i skrajnute, velike vojne pobjede patriotskih snaga Sanskog Mosta i Ključa tačnije Ključko-sanskog bataljona koji je brojao 350 boraca 3. i 4. juna 1992.godine u šumi Galaja, 15 km od Sanskog Mosta pored putne komunikacije prema Ključu. Na 350 patriota krenula je kompletna četnička 6.sanska brigada od 3000 vojnika. U bliskoj borbi „prsa u prsa“ bošnjačka jedinica kojom je komandovao kapetan Amir Avdić preokrenula je tok bitke, „rasula“ četnike, likvidirala veći broj neprijatelja i zarobila 26 vojnika i komandu bataljona 6. sanske brigade sa komandantom Radakovićem.

U teškim pregovorima koje je Amir Avdić imao sa četničkom komandom u Tramošnji i prijetnjama kojima je bio izložen , dok su njegovi borci u Galaji držali zarobljene četnike, Avdić je hrabro prenoćio u Tramošnji u četničkom štabu, a sutradan 4.juna pojavio se sa komandom Šeste sanske brigade u Galaji. Avdić je dogovorio da se njegovi borci njih 144 ( zbog bitke, prostornog udaljavanja i nemogućnosti komunikacije oko 200 boraca Ključko-sanskog bataljona ostao je u Galaji i svi su izginuli, nap.nov.) prebace u četiri autobusa na slobodnu teritoriju Bihaća sa taocima, zarobljenim četnicima, da dva kamiona sa srpskom vojskom idu ispred, a transporter iza kolone kao obezbjeđenje od eventualnih napada Srba.No, čini se da je tu bio jedan sporni detalj.Itekako važan i sudbonosan.

„ Svaka čast Amiru, ali Keđo je odigrao glavnu ulogu, to ćemo mi svi reći. Amir je bio školovani oficir, a Keđo rezervni, ali Keđo je imao petlju. Muda , da budem, jasan. Oni tamo četnički komandanti su Amira tamo slomili nekom vojnoakademskom pričom da je on , ko zna kako i zašto, pristao da nas 144 imamo samo tri puške na raspolaganju...K'o da sada gledam tu scenu, stoji Amir, stoji pukovnik Basara (Branko Basara, komandant Šeste sanske brigade, od 2021. godine sudi mu se u Beogradu za ratni zločin nad civilima Sanskog Mosta, optužen po 21 tački, prim.nov.), major Veljko Brajić ( sudi mu se na Sudu BiH , optužen prošle godine za ratni zločin u selu Briševu, Prijedor, prim.nov.), stoje braća Kazaferovići iz Sanice, poginuli su, stoji još par nas. Kaže Keđo, Amire, šta si to bolan tamo dogovorio, kakvo razoružavanje! Zaboravi to.

Okrene se Basari-slušaj me pukovniče, izvoli, komanduj svojima u strelce za borbu, sad vas nećemo zarobljavati, sve ćemo vas pobiti! Haj' zdravo i mi nizbrdo. Stani, stani , galami Basara, viče Amiru, reci svom potčinjenom, komanduj mu da stane. Keđo se na Amirovu molbu vrati, a Basaru mu kaže“ šta hoćeš“. Keđo mu gleda u lice i kaže: Ovako ćemo, vi ste naši zarobljenici, mi idemo svi u autobuse naoružani. Tako je i bilo i tako smo stigli do Grabeža, nadomak Bihaća i u prisustvu SFOR-a pustili zarobljene četnike, a mi smo stigli u Peti korpus.

Keđina prkosna narav i patriotski nerv došao je do izražaja i 1991. godine kada je počeo rat u Hrvatskoj, a on i drugi mladići kao pripadnici rezervnog sastava tada još regularne JNA bili mobilizirani na „odbranu“ granice BiH kod Bosanskog Novog.

Uvidjevši šta se u stvari radi i kome služi , Keđo je nakon žestoke svađe sa nekim oficirom a prilikom iznenadne posjete famoznog Milana Martića iz nepriznate paratvorevine SAO Krajina bacio pušku i pozvao ostale da to učine. Bio je pronicljiv i ludo hrabar.

Keđin udar na Cazin

Kao komandant 4. brigade Narodne odbrane Nevzad Đerić je veoma brzo „pokazao zube“ dojučerašnjim saborcima. Zvonile su u ušima Komande Petog korpusa Keđine riječi „“ zapamtićeš me“ kada je on na čelu 4. brigade „ bez borbe“ ušao u Cazin, zauzeo kasarne cazinskih brigada i „postrojio“ (zarobio) komandante. Evo kako je u knjizi „Od Mokreša do Sanskog Mosta“ autora Zemke Seferagić i Kasima Pandžića, opisan 15.oktobar 1993. godine.

"Istovremeno, dok se stvari na novootvorenom frontu sve više komplikuju, četnici na drugom dijelu fronta napadaju. Dana 13. oktobra napadnuta je linija odbrane 504.lbr, a pojačana dejstva po zoni odgovornosti 503.bbr. Jedinica iz rezerve Brigade išla je u ispomoć jedinicama 504. lbr. Svim jedinicama je naređena puna borbena gotovost, a 15. oktobra 1993. Cazin je osvanuo okupiran.

Pripadnici paravojske Fikreta Abdića, predvođeni Nevzadom Đerićem Keđom koji je nekoliko dana ranije pobjegao u Veliku Kladušu ( po svjedočenjima očevidaca prevezlo ga je vozilo UNPROFOR-a,op.a) ušli su u Cazin, blokirali komandna mjesta 503., 504.i 517.brigade, IKM 5. korpusa Radio - stanicu Cazin, objekte Namjenske vojne industrije, te putne komunikacije.

Nastavili su svoj put prema Srbljanima, uspostavljajući punktove za kontrolu saobraćaja.

Također su kontrolisali i rad pošte, odnosno konštenje telefona. Ipak, komandant 503.bbr, Muhamed Hamdo Delalić je tokom prijepodneva uspio poslati telefonski izvještaj u Radio - Bihać kojim je demantovao vijest emitovanu na talasima Radio - Cazina da se 503.bbr pretpočinila komandantu OS Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna.

O tom danu u ime Informativne službe 503.bbr nadkapetan Enes Beširević je napisao tekst za glasilo 5.korpusa Armije R BiH-e pod naslovom "Petnaesti oktobar - Dan "D", objavljen u listu"Ljiljani" od 22. oktobra 1993. godine.

"Petnaesti oktobar ostaće zapamćen u analima ove ratne 1993. godine. Dok je veliki broj boraca i starješina 503.bbr još spavao čvrstim snom, vojska tzv. AP Zapadna Bosna na najbrutalniji način iznenadnim upadom opkoljava kasarnu, razoružava stražu upada u prostorije. Iznenađeni borci i starješine ugledaše uperene cijevi, ne shvatajući sitaciju u kojoj se nalaze. Ovako bi otprilike izgledao početak scenarija Fikreta Abdića i njegovih istomišljenika o "demokratskom" prihvatanju i izjašnjavanju za AP Zapadna Bosna na području opštine Cazin.

Glavni akter cjelokupne operacije je izdajnik i dezerter OS R BiH, Đerić Nevzad - Keđo, kojeg je narod Cazinske krajine prihvatio s najvećim poštovanjem, ispredajući priče o spasitelju muslimanskog naroda. A taj isti Keđo, lzbjeglica iz Ključa, sa svojim, odnosno Fikretovim, do zuba naoružanim specijalcima - diverzantima, mučki upada u Komandu 503.bbr i dojučerašnjim saborcima naređuje: "Odložite oružje, zarobljeni ste!" Potpuno bespomoćni ali razboriti i staloženi, kao i uvijek do sada, starješine i borci 503.bbr uspijevaju kontrolisati svaki svoj pokret da ne dođe do onog najgoreg. Nastade neizvjesnost i očekivanje, svaki sat - godina. lzmijeni se poneki verbalni duel između Keđe, komandanta Hamde i nekoliko starješina 503.bbr, po opet nastade tišina“

Dok je bio Babin komandant Nevzad Đerić Keđo iako na suprotnoj strani nije propuštao prilike da pomogne svojim bivšim saborcima prilikom prilikom prolaska kroz okupiranu teritoriju Abdićeve paratvorevine radi liječenja u Hrvtskoj i drugim zemljama. Dolazilo je čak i do izrežiranih susreta sa pojedinim pripadnicima Petog korpusa, a sve su to dobro pratili obavještajci, sa kojima je Keđo bio posebno prisan i nudio im da bježe iz opkoljenog Bihaćkog okruga. Iz tih susreta i prepričavanja ostala je filmska slika nepokolebljivog Nevzada Đerića koji je za sva vremena „precrtao“ Peti korpus, kao što su oni „prekrižili“ njega. Kod „Alijinih“ je ostao izdajnik i dezerter, kod „Babinih“ legenda i mit o kome se pjevaju pjesme.

*„Ostala nam uspomena,

otjeraše prošle dane,

i na ponos našeg Keđe

• i na pale sve jarane,*

Nevzad Đerić, zvani Keđo

pobjednik je ovog rata

ostala nam uspomena

na slavnoga komandanta“.