Nakon pet mjeseci pritvora, bivši ministar sigurnosti BiH Nenad Nešić izašao je iz Vojkovića uz podršku porodice i uobičajeni nacionalistički gest, dok mu na leđima i dalje stoji ozbiljna optužnica zbog milionskih malverzacija i zloupotrebe položaja.
Nakon višemjesečne šutnje iza zatvorskih zidina, Nenad Nešić, bivši ministar sigurnosti BiH, ponovo se našao u centru pažnje – ali ne zbog nevinosti, već zbog performansa. Po izlasku iz pritvora u Vojkovićima, gdje je proveo proteklih pet mjeseci zbog teških optužbi na račun organizovanog kriminala, korupcije, pranja novca i zloupotrebe položaja, Nešić je – gotovo očekivano – podigao tri prsta, simboliku koju redovno koristi kad mu ponestane političkog kredibiliteta, ali mu još ostaje teatralnost.
Bez obzira na to što je optužen za višemilionske kriminalne radnje u okviru afere “Tunel 2”, i to dok je obnašao jednu od najvažnijih državnih funkcija, Nešić je pušten iz pritvora zahvaljujući odluci Suda BiH, koji mu je ukinuo pritvor i odredio tri mjere zabrane: zabranu napuštanja zemlje, obavezno javljanje institucijama i zabranu kontakta s određenim osobama. No, gledajući gest s izlaska iz zatvora, teško je ne zapitati se – je li Nešić išta naučio ili nam samo poručuje da mu sistem i dalje ide niz ruku?
U međuvremenu, građani ove zemlje, koji svakodnevno osjećaju posljedice političke korupcije, posmatraju kako ljudi sa ozbiljnim optužnicama za pljačku javnih fondova i dalje izvode “patriotske” parade, dok istinski patrioti pokušavaju preživjeti u moru nepravde.
Podsjetimo, Tužilaštvo BiH sumnjiči Nešića i njegove saradnike – uključujući direktore “Romanijaputeva” i “Puteva Republike Srpske” – za višestruke malverzacije u poslovanju sa firmom “Legend” d.o.o., pri čemu su preduzeća navodno oštećena prodajom abrazivnih materijala po višestruko većim cijenama od tržišnih. Radi se o dobro poznatom mehanizmu javnog pljačkanja uz privatno bogaćenje.
Nešić je funkciju ministra sigurnosti napustio tek 23. januara, gotovo mjesec nakon hapšenja – kao da mu je trebalo vremena da shvati ozbiljnost situacije. Ili da dogovori uslove povratka?
Umjesto odgovora, dobili smo gest. Tri prsta u zrak – kao poruka. Ne opoziciji, ne institucijama pravosuđa, ne građanima. Već kao podsjetnik da se u ovoj zemlji performans često isplati više od poštenja.
