Ako se traži metafora za mandat aktuelnog premijera Kantona Sarajevo, onda to nije politički program, niti reformska agenda – to je karikatura. Ne ona duhovita, već ona tragikomična, u kojoj se vlast svodi na poziranje, a odgovornost na puko izgovaranje saučešća.
Prve dvije godine mandata protekle su u gotovo potpunoj tišini. Premijer je djelovao kao figura bez stvarne moći, svjesno instalirana da ne smeta. Dok je on bio politički nevidljiv, resorni ministri su radili po vlastitom nahođenju, bez kontrole i jasne hijerarhije. Rezultat takvog „upravljanja“ danas je jasan: istrage, hapšenja i raspad sistema koji je godinama glumio stabilnost.
Negdje usput, neko je očito zaključio da problem nije u radu – nego u percepciji. Tako je počela PR faza. Premijer se iznenada pojavio svuda: na terenu, pred kamerama, u izjavama, konferencijama, obilascima. Počeo je „iskakati iz paštete“, preuzimati krivicu i tamo gdje postoji i tamo gdje ne postoji, ali bez stvarnog preuzimanja odgovornosti. Upravo tim pokušajem da popravi imidž, nesvjesno je zacementirao etiketu jednog od najslabijih premijera koje je ovaj kanton imao.
Kulminacija institucionalne nemoći desila se tokom zimskog kolapsa Sarajeva. Nakon smrti žene koju je, na putu na posao, usmrtilo stablo bora, izostala je svaka ozbiljna reakcija vlasti. Umjesto pitanja odgovornosti, sistemskih propusta i preventivnih mjera, javnost je dobila fraze, izraze saučešća i samohvalu o „radu punim kapacitetom“.
A taj puni kapacitet, kako se pokazalo, jedva da bi bio dovoljan za manju općinu, a ne za glavni grad. Tridesetak zastarjelih mašina, stare po nekoliko decenija, predstavljene su kao ozbiljan odgovor na elementarnu nepogodu. O nabavkama, planiranju i pripremama koje se rade ljeti – tada se, očito, nije imalo vremena. Bilo je važnijih tema.
Kao da to nije bilo dovoljno, premijer je potom, zajedno s resornim ministrom, obilazio poplavljena područja i objašnjavao kako ni najbolja mehanizacija ne može očistiti 40 centimetara snijega. Samo nekoliko dana ranije, isti taj sistem je, prema njegovim riječima, radio „maksimalnim kapacitetom“. U praksi, tramvajski saobraćaj je stao jer šine nisu bile očišćene.
Ono što najviše zabrinjava nije ni snijeg, ni mašine, ni loša organizacija – već obrazac ponašanja. Premijer Kantona Sarajevo u kriznim situacijama ne upravlja, ne odlučuje i ne preuzima odgovornost. On reaguje naknadno, površno i komunikacijski. Krize se ne rješavaju, već se objašnjavaju. Posljedice se ne adresiraju, već relativiziraju.
Takav mandat ne ostavlja iza sebe reforme, već improvizacije. Ne gradi povjerenje, već ga sistematski troši. A cijenu svega toga ne plaćaju političari, nego građani – vlastitom sigurnošću, izgubljenim vremenom i osjećajem da ih vodi neko ko ni u vanrednim okolnostima ne zna ili ne smije da upravlja.
Ne ponovilo se.
