Postoje tekstovi koji provociraju. I postoje oni koji vrijeđaju. Ovaj novinarski pokušaj „filozofskog“ ogoljavanja vjere spada u drugu kategoriju — u one jadne, površne, samozadovoljne ispade u kojima autor, glumeći prosvijetljenost, zapravo pokazuje duboku prazninu i neznanje.
Kada neko piše o vjeri sa prezirom, to ne govori ništa o Bogu — nego sve o njemu samom.
Autor koji se usudio žene pod hidžabom opisati kao „stvorenja u crnim kesama za smeće“, ne pokazuje ni slobodu ni hrabrost, već bolestan kompleks nadmoći, intelektualni očaj i duboku netrpeljivost prema svemu što ne razumije.
Hidžab nije ropstvo. Hidžab je odluka.
Za razliku od novinara koji, očigledno, nije u stanju shvatiti razliku između izbora i prisile, žene koje nose hidžab ne traže ničiju saglasnost. One ne žive „pod crnim kesama“, kako to ponižavajuće sugeriše — one žive u skladu sa sobom, svojim uvjerenjem, identitetom i Bogom.
Hidžab nije simbol patnje, već otpor — otpor površnosti, trivijalnosti i društvu koje ženu mjeri po količini gole kože, a ne po dubini misli.
Te žene su u isto vrijeme i majke, i studentice, i doktorice, i naučnice, i umjetnice. Njihova snaga se ne vidi na naslovnicama, ali se osjeća u svakom njihovom koraku — jer su svjesno izabrale svoj put.
I taj izbor, za razliku od novinarovog, nije proizvod prazne potrebe da provocira, nego smirenosti onih koji znaju ko su i zašto to jesu.
Mržnja umotana u ironiju
Nije hrabrost vrijeđati vjeru onih koji ti ne mogu odgovoriti istom mjerom. To je kukavičluk.
Nije sloboda ismijavati tuđu pobožnost, nego dokazati da razumiješ i ono s čim se ne slažeš.
Nije moderno ružno govoriti o Bogu — nego nisko.
Autor koji se, vjerovatno u klimatizovanoj redakciji, „znoji“ nad tuđim osjećanjima prema vjeri, zapravo pati od intelektualnog pregrijavanja — nesposoban da razumije da sloboda ne znači razgolititi tijelo, nego pročistiti misao.
Njegova „so u kosi“ i „život koji pulsira“ su prazne fraze čovjeka koji ne zna da smisao ne leži u suncu i moru, nego u miru koji osjetiš u duši.
Ako vjeruješ da pakao postoji, možda bi trebao razmisliti ko je bliži njegovim vratima:
– žene koje u tišini mole, ne tražeći pažnju i ne osuđujući druge,
ili novinar koji javno prezire vjeru i ismijava nečiju duhovnost?
Jer prava paklena vatra nije ona o kojoj piše religija — nego ona koja gori u dušama onih koji su izgubili empatiju i poštovanje, a samo jedan Bog zna ko će u pakao.
Ovaj tekst nije odgovor u ime vjere, već u ime elementarnog dostojanstva.
Jer kad novinar misli da slobodu izražava time što vrijeđa vjeru miliona žena širom svijeta — to nije sloboda. To je duhovna bijeda.
A najveća ironija je što te žene, koje on naziva „zarobljenima“, u sebi nose više mira, dostojanstva i snage nego on u cijeloj svojoj samoproklamovanoj „slobodi“.
One ne nose „crne kese“. One nose vjeru.
A on nosi — prazninu.
