NOSTALGIJA KOJA BRIŠE TRAGOVE ZLOČINA

Nostalgija bez činjenica: Kako se prešućuje uloga JNA u genocidu i razaranju BiH - Kazaz idealizira, historija demantira JNA ostavila pustoš!

Enver kazaz

Kazaz: Titova BiH za 30 godina postala čudo, dejtonska BiH za 30 godina postala demografska pustinja. Gubitak atributa “republika” u Dejtonu je najveći politički poraz koji smo mogli doživjeti

Profesor Enver Kazaz nedavno je izjavio: “Titova Bosna i Hercegovina je za 30 godina postala ekonomsko, industrijsko, kulturološko i sportsko čudo. Dejtonska BiH je za 30 godina postala demografska pustinja…” Njegova rečenica odiše nostalgijom i slikom izgublenog društvenog sklada, ali takva idealizacija ostaje duboko problematična jer prelazi preko ključne činjenice: da je upravo u toj “Titovoj BiH” nastala vojska koja će kasnije razoriti državu koju danas oplakujemo.

Ovaj sadržaj vam se ne prikazuje jer ste onemogućili Embed kolačiće

Jugoslovenska narodna armija, središnji stub poretka koji Kazaz slavi, početkom devedesetih nije bila nikakav garant bratstva i jedinstva. Postala je glavni instrument projekta Velike Srbije, stavljena pod političku i komandnu kontrolu Miloševićeve vlasti. Ta “Titova vojska” opsjedala je Sarajevo, rušila gradove širom BiH, organizovala masovna protjerivanja i otvorila put ka najtežim zločinima, uključujući genocid u Srebrenici.

Na njenom čelu stajali su ljudi formirani upravo u tom sistemu. Ratko Mladić, presuđeni vođa genocida, bio je visoki oficir JNA. Njegovi saradnici — Radislav Krstić, Zdravko Tolimir, Ljubiša Beara, Vujadin Popović i drugi — također su potekli iz istog oficirskog korpusa. Te biografije ruše svaku romantičnu sliku jugoslovenskog perioda: vojni aparat koji je trebao čuvati zajedništvo postao je mehanizam etničkog čišćenja i masovnih zločina.

U tom kontekstu, poređenje “Titove” i “Dejtonske” BiH bez spominjanja JNA ne stoji. Dejtonska BiH nije nastala iz birokratskog hira nego iz rata koji je pokrenula armija izrasla u periodu koji se danas veliča. Njene slabosti — demografske, institucionalne i političke — ne mogu se razumjeti bez razaranja koje je prethodilo. Idealizacija koja preskače tu sjenku nije analiza, nego nostalgija. A činjenice neumoljivo govore: sistem koji je izgradio industrijsku i kulturnu Bosnu izgradio je i vojsku koja ju je kasnije razorila.


Znate više o temi ili prijavi grešku