Ako ste mislili da je hrvatska politička scena u Bosni i Hercegovini zabetonirana oko jedne figure – Dragana Čovića – razmislite još jednom.
Scena se pomjera, talasa i konačno, nakon dvije decenije tišine, ulazi u fazu ključanja. A ključaju oni koji su do jučer bili prisiljeni šutjeti i služiti, ne iz ljubavi, već iz političke ucjene – da su "izdajnici" ako se ne svrstaju uz vođu.
U emisiji Plenum Federalne televizije prvi put javno i jasno artikulisana je politička pobuna unutar hrvatskog korpusa. Ilija Cvitanović (HDZ 1990), Ivo Tadić (HDS), ali i sve glasnije strukture oko Hrvatskog nacionalnog pomaka i Hrvatske seljačke stranke poručuju: dosta je bilo. Hrvatski narod, kako su kazali, više neće šutke trpjeti ni unutrašnju političku diktaturu HDZ-a BiH ni vanjsku majorizaciju iz Sarajeva.
Kraj ekskluzivnog monopola: HNS se urušava iznutra
Zajednički nazivnik koji povezuje ove "neposlušne" hrvatske stranke jeste ogorčenost. Ogorčenost na Hrvatski narodni sabor, koji je godinama služio isključivo kao kulisa za legalizaciju volje jednog čovjeka i njegove partije. "Nismo dobro predstavljani", ponavljao je Cvitanović – a u toj rečenici leži ključ cijelog problema.
Uprkos lažnoj slici jedinstva, unutar HNS-a buja nezadovoljstvo koje više nije moguće potiskivati. Čović je godinama pravio političku sapunicu o ugroženosti Hrvata, a zapravo im je oduzimao pravo na politički pluralizam. Ko god se usudio reći drugačije, bio je izdajnik, bošnjački sluga, potplaćeni sabotator.
No, sada se javno formira blok stranaka koje kažu – ne, vi niste vlasnici hrvatskog naroda. I ako do sada nije bilo dovoljno hrabrosti da se to kaže naglas, sada je jasno: legitimitet više nije ekskluzivno vlasništvo HDZ-a BiH.
Cvitanovićevo razračunavanje: Vi ste podržali Trojku, a sad se čudite!
U otvorenom verbalnom obračunu s Marinkom Čavarom, Cvitanović nije štedio riječi: “Da sam ja vodio politiku, ne bi se Vijeće ministara formiralo bez promjene Izbornog zakona.” Time je jasno poručio da je upravo HDZ BiH – paradoksalno – najodgovorniji za nastavak institucionalne impotencije kad je u pitanju legitimno predstavljanje Hrvata.
U isto vrijeme dok Čović u javnosti cmizdri zbog ugroženosti hrvatskih interesa, u pozadini sklapa koalicije i dijeli vlast s istim onim strukturama koje javno optužuje za majorizaciju. Sve zarad udjela u budžetskom kolaču i političkih sinekura. A narod? On može i dalje iseljavati – jer dok se zastave vijore, škole zatvaraju, a bolnice ostaju bez osoblja.
"Bošnjaci hoće dva člana Predsjedništva, Srbi hoće hljeba preko pogače – a HDZ BiH hoće sve": U najoštrijem trenutku emisije, Cvitanović povlači paralelu između etno-majorizacije u Federaciji i unutarhrvatske unifikacije pod Čovićevom šapom. HDZ BiH, tvrdi on, ponaša se u HNS-u isto kao što se bošnjačke partije ponašaju u Federaciji: uzimaju sve, ne ostavljajući prostora ni za disanje.
Marinko Čavara, naravno, pokušava balansirati, ali njegova retorika zvuči šuplje: govori o dijalogu i kompromisu, a zaboravlja da je upravo HDZ BiH najčešće pregovarao iza zatvorenih vrata i donosio ključne odluke bez konsultacije sa ostalim hrvatskim akterima. Sada kada su suočeni s vlastitim Frankensteinom – novim blokom koji nosi potencijal da im preotme vlast – HDZ BiH priziva jedinstvo koje nikada nisu istinski gradili.
Markovina: Desno-desnije, bez alternative
U studiju se kao izuzetak pojavio i Dragan Markovina, ljevičar među nacionalnim konzervativcima, koji je bez uvijanja rekao: “Niko me ovdje ne predstavlja.” Njegova konstatacija otvara još jedno pitanje: gdje su hrvatske liberalne i lijeve opcije?
Ako pluralizam znači "HDZ A" i "HDZ B", onda se hrvatska politička scena nije pluralizirala, već samo multiplicirala istu ideologiju pod različitim brendovima. I dok Markovina traži socijaldemokraciju i otklon od desnice, narod traži – bilo šta što nije korumpirano i ukopano u retorici prošlog vijeka.
Šta nas čeka na izborima?
Za razliku od prethodnih izbora gdje su hrvatski birači bili dovedeni pred gotov čin – glasaj za Čovića ili će ti izabrati Komšića – sada bi po prvi put mogli imati pravi izbor. Ne onaj između dvije nesreće, već između dosadašnjeg statusa quo i promjene iznutra.
Hoće li novi blok ponuditi stvarne politike ili će sve ostati na retorici? Hoće li imati hrabrosti reći da hrvatski narod zaslužuje više od pukog članstva u HNS-u, više od žrtvenog jagnjeta u političkim igrama Sarajeva i Banje Luke?
Jedno je sigurno – pukotina u monolitu postoji. A kroz nju se može probiti zrak.
Ako se hrvatski narod u BiH zaista bori za svoje dostojanstvo, onda ta borba mora početi iznutra – rušenjem političkog kartela koji se krije iza paravana zajedništva. Nema veće izdaje od one koju počiniš nad vlastitim narodom, dok mu prodaješ patriotizam, a uzimaš mu pravo na izbor. I zato – neka napokon bira.
