Polaganjem cvijeća na platou ispred bivše Koštane bolnice u Stocu obilježena je 30. godišnjica stradanja i progona Bošnjaka Stoca te sjećanje na žrtve "Koštane bolnice", u organizaciji Udruženja logoraša Stolac.
Predsjednik ovog udruženja i maloljetni logoraš Amer Đulić kazao je kako svake godine na ovaj dan kada je, kako je naveo, "završeno etničko čišćenje Bošnjaka Stoca", organiziraju manifestaciju koja je posvećena žrtvama "Koštane bolnice", ali i sjećanju na progon Bošnjaka Stoca u tome razdoblju.
- Trideset je godina od etničkog čišćenja Stoca, od dana kada je Stolac ostao bez 8.100 Bošnjaka, dana kada je taj narod završio u koncentracijskim logorima i progonstvu. Sjećanje je uvijek teško i bolno. Kao maloljetnik sam završio u ovome objektu i tada je Koštana bolnica bila tranzitni centar gdje su pripadnici HVO-a Vojne policije dovodili muškarce koji su kasnije deportirani prema logorima Dretelj, Gabela i Heliodrom – ustvrdio je.
Tada je, kako kaže Đulić, prvi put vidio smrt i osjetio ruke na sebi, a da se ne može obraniti. Kroz Koštanu bolnicu je, napominje, prošlo petsto ljudi.
- U Haškoj presudi spominje se Stolac i Koštana bolnica i to je nama nešto što je veliko. Ta sama presuda nama je satisfakcija, ali nije dovoljna jer nitko naše mrtve ne može vratiti, a ni naše zdravlje. Svaki dolazak pred ovaj objekt je isto jeziv, isto se tresem, isto se bojim – podvukao je on.
Polaganjem cvijeća na platou ispred bivše Koštane bolnice u Stocu obilježena je 30. godišnjica stradanja i progona Bošnjaka Stoca te sjećanje na žrtve "Koštane bolnice", u organizaciji Udruženja logoraša Stolac.
Predsjednik ovog udruženja i maloljetni logoraš Amer Đulić kazao je kako svake godine na ovaj dan kada je, kako je naveo, "završeno etničko čišćenje Bošnjaka Stoca", organiziraju manifestaciju koja je posvećena žrtvama "Koštane bolnice", ali i sjećanju na progon Bošnjaka Stoca u tome razdoblju.
- Trideset je godina od etničkog čišćenja Stoca, od dana kada je Stolac ostao bez 8.100 Bošnjaka, dana kada je taj narod završio u koncentracijskim logorima i progonstvu. Sjećanje je uvijek teško i bolno. Kao maloljetnik sam završio u ovome objektu i tada je Koštana bolnica bila tranzitni centar gdje su pripadnici HVO-a Vojne policije dovodili muškarce koji su kasnije deportirani prema logorima Dretelj, Gabela i Heliodrom – ustvrdio je.
Tada je, kako kaže Đulić, prvi put vidio smrt i osjetio ruke na sebi, a da se ne može obraniti. Kroz Koštanu bolnicu je, napominje, prošlo petsto ljudi.
- U Haškoj presudi spominje se Stolac i Koštana bolnica i to je nama nešto što je veliko. Ta sama presuda nama je satisfakcija, ali nije dovoljna jer nitko naše mrtve ne može vratiti, a ni naše zdravlje. Svaki dolazak pred ovaj objekt je isto jeziv, isto se tresem, isto se bojim – podvukao je on.
