Od ratova u Iraku do eskalacije s Iranom, tri decenije iskustva pokazuju da američke intervencije ruše režime, ali često proizvode nepredviđene posljedice i dugoročnu destabilizaciju.
Trenutni sukob između Sjedinjenih Američkih Država i Irana mnogi analitičari smatraju trećim Zaljevskim ratom i jednom od najopasnijih kriza otkako su SAD postale dominantna sila na Bliskom istoku nakon završetka Hladnog rata.
Uništenje i haos koji se šire regijom potvrđuju reputaciju Bliskog istoka kao jedne od najnestabilnijih regija svijeta. Ali to također postavlja važno pitanje: zašto američki predsjednici tako često proglašavaju kraj intervencija u regiji, samo da bi se upleli u nove sukobe?
Od Drugog svjetskog rata, Sjedinjene Američke Države su u prosjeku svakih deset godina pokušavale svrgnuti vladu na Bliskom istoku. U većini slučajeva, rezultati su bili negativni, kako za uključene zemlje, tako i za same Sjedinjene Američke Države, jer su se s vremenom pojavile nenamjerne posljedice.
Dok predsjednik Donald Trump pokreće još jednu inicijativu za promjenu režima, ovaj put u Iranu, zemlji od oko 90 miliona stanovnika, zabrinutost zbog posljedica je velika. Sukob se bliži kraju i postoji sve veća percepcija da američki predsjednik preuzima opasan rizik sa sudbinom zemlje o kojoj relativno malo zna.
Prvi Zaljevski rat
Prvi Zaljevski rat (1990–1991) imao je barem prednost relativno ograničenog obima i trajanja.
Nakon invazije Sadama Huseina na Kuvajt, američki predsjednik George H. W. Bush okupio je široku međunarodnu koaliciju i uspio protjerati iračke snage s kuvajtske teritorije. Održao je arapsku podršku, dijelom i time što je osigurao da Izrael ne odgovori na provokacije Sadama Huseina, koje su imale za cilj uvlačenje Izraela u sukob. Bush je poštovao mandat Vijeća sigurnosti UN-a, koji je odobrio samo oslobađanje Kuvajta, a ne i invaziju na Irak. Iz tog razloga odlučio je da ne progoni iračku vojsku sve do Bagdada. Kopnena kampanja trajala je samo oko 100 sati. Međutim, rat je imao značajne političke posljedice.
Arapski intelektualac Azmi Bishara opisao je to kao model rata u kojem jedna strana ratuje bez opasnosti, a druga bez nade: jedna strana slučajno gubi nekoliko vojnika, dok druga strana gubi stotine hiljada ljudi zbog vojne moći.
Jedna od najbolnijih lekcija za regiju došla je iz kurdskih i šiitskih pobuna u Iraku. SAD su ih ohrabrivale da se pobune protiv režima Sadama Huseina, ali su potom ostali bez podrške kada je režim ugušio ustanke.
Druga posljedica bilo je masovno američko vojno prisustvo u regiji. Oko pola miliona američkih vojnika bilo je stacionirano na Bliskom istoku i, prema naučniku Marcu Lynchu u njegovoj knjizi "Uništenje regije", nikada nisu u potpunosti otišli.
Umjesto toga, SAD su uspostavile mrežu vojnih baza u Perzijskom zaljevu, Levantu i južnoj Turskoj. Ove baze postale su strateška infrastruktura američke dominacije u regiji.
Drugi Zaljevski rat, poznat kao Irački rat (2003–2011), započeo je kada je predsjednik George W. Bush odlučio da Saddama Husseina treba svrgnuti zbog sumnji da Irak posjeduje oružje za masovno uništenje.
SAD su imale jasan ratni cilj, ali on se zasnivao na jednom od najvećih obavještajnih propusta u modernoj historiji.
Bez obzira da li je odluka o ulasku u rat bila zasnovana na laži ili pogrešnom tumačenju informacija, američka administracija je ušla u sukob bez dovoljnog razumijevanja političke i društvene stvarnosti Iraka. Optimizam u pogledu posljedica rata bio je prevelik.
U svjedočenju pred američkim Kongresom 2003. godine, zamjenik sekretara za odbranu Paul Wolfowitz izjavio je da bi Iračani dočekali američke trupe kao oslobodioce i da svrgavanje Sadama Huseina neće stvoriti nove neprijatelje za SAD.
Također je tvrdio da Irak nema historiju sukoba između etničkih milicija i da veliko prisustvo mirovnih snaga neće biti potrebno nakon rata.
Jedan od pristalica intervencije bio je tadašnji izraelski opozicioni lider Benjamin Netanyahu, koji je tvrdio da će svrgavanje Sadama Huseina donijeti pozitivne promjene u cijeloj regiji i oslabiti iranski režim. U stvarnosti se dogodilo suprotno: Iran je povećao svoj utjecaj u Iraku i regiji.
Bivši šef britanske tajne službe MI6, John Sawers, koji je bio britanski predstavnik u Bagdadu 2003. godine, opisao je situaciju nakon invazije kao "potpuni haos".
Prema njegovim riječima, nije bilo ozbiljnog planiranja za poslijeratni period, a američka administracija je pogrešno pretpostavila da će prognana iračka opozicija preuzeti vlast i stabilizirati zemlju. Rezultati su bili dramatični. Rat je koštao, prema procjenama, 2 biliona dolara, izazvao je između 150.000 i milion žrtava i doprinio stvaranju terorističke organizacije ISIS.
Trenutni rat s Iranom
Trenutni sukob s Iranom, koji je pokrenula Trumpova administracija operacijom "Epski bijes", karakterizira visok nivo političke i strateške konfuzije. Različiti američki zvaničnici dali su različita opravdanja za intervenciju. Ministar odbrane Pete Hegseth tvrdio je da se režimima poput Irana ne može dozvoliti da imaju nuklearno oružje.
Drugi zvaničnici su izjavili da je Iran bio blizu razvoja interkontinentalnih balističkih raketa ili proizvodnje materijala za nuklearno oružje.
Istovremeno, predsjednik Trump je otvoreno govorio o mogućnosti promjene režima u Teheranu.
Jedna od najkontroverznijih izjava došla je od američkog državnog sekretara Marca Rubia, koji je rekao da SAD imaju informacije da bi izraelski napad na Iran izazvao reakciju protiv američkih snaga. Iz tog razloga, prema njegovim riječima, SAD su djelovale unaprijed. Ova izjava pokrenula je pitanje da li su SAD mogle odabrati drugu alternativu: da zamole Izrael da ne izvrši napad.
Rizik od fragmentacije Irana
Analitičari upozoravaju da bi pad iranskog režima mogao stvoriti još opasniju situaciju od one u Iraku. Prema riječima Johna Sawersa, postoji rizik da se iranska država raspadne i izgubi kontrolu nad nekim regijama, stvarajući autonomne zone zasnovane na etničkom identitetu. U takvom scenariju, Iran bi mogao postati propala država, leglo terorizma, krijumčarenja oružja i kriminalnih aktivnosti.
Iran ima složenu etničku strukturu, uključujući Kurde, Baludžije, Ahvazi Arape i Azerbejdžance. Mnogi prirodni resursi zemlje, uključujući naftu, plin i vodne resurse, nalaze se u regijama u kojima žive ove neperzijske zajednice.
Pitanje koje ostaje bez odgovora
Iako su se Zaljevski ratovi odvijali u različitim okolnostima, jedno pitanje ostaje isto. Tokom rata u Iraku 2003. godine, američki komandant David Petraeus pitao je: „Recite mi kako će se ovo završiti?“
Prema analizi koju je objavio The Guardian, ovo pitanje je i danas jednako relevantno kao što je bilo i tada.
Ako historija američkih intervencija na Bliskom istoku ima zajedničku lekciju, to je da je svrgavanje režima relativno lako, dok je izgradnja stabilnog poretka nakon njega mnogo teža.
