Milorad Dodik, bjegunac od bh. pravosuđa i samoproglašeni car entiteta RS, doživio je još jedan u nizu političkih šamara – ovaj put u Doboju.
Pokušaj da napravi predstavu "dijaloga" pretvorio se u farsičnu scenu sablasno praznih stolica. Umjesto lidera vodećih političkih stranaka u BiH, Dodiku su društvo pravili tek vjerni klimoglavci – poslušnici koji znaju gdje im je mjesto i zašto su tu: da potvrde njegovo prisustvo kao "državnički napor", a zapravo – čisti očaj.
Nisu došli Željko Komšić, Bakir Izetbegović, Nermin Nikšić, Edin Forto, Nermin Ogrešević, pa ni njegov najstariji saveznik Dragan Čović. Još značajnije – nije bilo ni opozicije iz RS-a. Sastanak koji je trebao pokazati "spremnost na dijalog" razotkrio je suštinsku istinu: niko više ne želi biti Dodikov saučesnik u rušenju države, barem ne pred kamerama.
Ali da se ne lažemo – ovaj fijasko nije nikakvo buđenje savjesti. To je hladna kalkulacija. Čović, prekaljeni manipulator, zna tačno kada treba nestati iz kadra. Nije došao u Doboj ne zato što se ne slaže s Dodikom – naprotiv. Njih dvojica već odavno igraju istu igru. Nego, zna on da bi slika sa Dodikom u ovom trenutku značila automatski minus u očima EU diplomata. Zato mirno posmatra, iz sjene, dok javnosti prodaje lažne signale „distanciranja“. Nema tu raskola – samo gluma.
S druge strane, Dodik i dalje nastoji zbuniti međunarodnu zajednicu pozivima na sastanke, uz nadu da će u Briselu neko još jednom nasjesti na bajku o „odgovornom lideru“ koji traži dijalog. U stvarnosti, Dodik je jedini akter koji ne zna šta znači dijalog. Za njega, to znači da ostali šute dok on diktira. Kad ne dobiju to, onda su – izdajnici.
A dok Dodik pokušava uvjeriti sebe i ostatak svijeta da je „državnik“, opozicija iz RS-a mu i dalje neumorno drži svijeću. Nakon što su u NSRS podržali veto Željke Cvijanović, još jednom su pokazali koliko su politički beskičmenjaci. Oni su sve samo ne opozicija. To su konformisti, sitni karijeristi bez ideje i hrabrosti, koji u svakoj Dodikovoj krizi vide priliku za vlastiti napredak. I kad im Dodik baci nacionalističku kost, oni svi zagrizu – bez imalo gađenja.
Razlike između njega i Stanivukovića? Sem godina – nikakve. I jedan i drugi koriste isti narativ, isti jezik, istu retoriku. Kada treba stati na stranu građana, opozicija ćuti. Kada Dodik krši zakone, oni mu pomažu da ih zamagli. Kada treba glasati za interese države, oni glasaju za interese jednog čovjeka. Jer ih je strah, jer su saučesnici, jer su taoci vlastitih ambicija.
U toj atmosferi poniženja i servilnosti, nije čudo ni da ministar odbrane Srbije, Bratislav Gašić, bez imalo srama ostaje sjediti tokom intoniranja himne BiH. Poruka je jasna: "Ova država za nas ne postoji." I naravno, Gašić ne bi to učinio bez Vučićeve dozvole. To je bio signal, demonstracija sile. A šta na to kaže Elmedin Konaković? Par lijepih rečenica, nekoliko pametnih statusa i – to je to. I dalje se ponaša kao da vodi seminar o diplomatiji, a ne vanjsku politiku države koja se nalazi pod kontinuiranim napadom.
Od institucija – opet ništa. Nema reakcije, nema protesta, nema protjerivanja ili opoziva. Gašić je pokazao srednji prst državi BiH, a ona je pognula glavu. I zato se svi oni koji danas ruše BiH osjećaju komotno. Ne boje se kazne, jer znaju da je neće biti. Jer znaju da su iznad zakona. I zato im se ni Dodik ni Gašić ni Vučić ne libe slati poruke – otvoreno, javno, bez straha.
A dok se pažnja skreće na ovakve „događaje“, u Mostaru se polako ali sigurno sprema nešto drugo. Unutar HNS-a, koji godinama funkcioniše kao politički štit Dragana Čovića, počinju prve pukotine. Božo Ljubić, ikona „političke korektnosti“ u hrvatskom korpusu, bio je prinuđen dati ostavku. Neki bi rekli da se konačno nešto pokreće. Da se stvara opozicija Čoviću. Da dolazi novo vrijeme.
Ne budimo naivni.
Opozicija Čoviću je još rascjepkanija, neorganizovanija i ideološki deformisanija od opozicije u RS-u. Mnogi od njih, ironično, zvuče desnije i rigidnije od samog HDZ-a. Nema tu iskrene želje za promjenom – samo želja da se preuzme kontrola nad raspodjelom moći. I zato Čović može i dalje spavati mirno. Njegova vlast nije ugrožena. Njegov „poredak“ u HNS-u nije poljuljan. Sve što se dešava je unutarstranačka šminka.
A da ironija bude potpuna, upravo Mostar, grad koji se godinama koristi kao simbol „europskih vrijednosti“, pokazuje koliko je BiH duboko podijeljena. Ispod svih priča o zajedništvu, suživotu i povjerenju – krije se hladni rat simbola. Hrvatsko narodno kazalište s jedne strane, Mevlana s druge. Umjesto dijaloga – blokade. Umjesto razumijevanja – optužbe. Gradonačelnik Kordić koristi urbanističke planove kao politički toljagu, dok Islamska zajednica pokušava dokazati da je i njen glas legitiman.
I tako, Mostar ostaje grad „pod jednim krovom“ – ali s dvije istine, dva zakona i dvije vizije koje se nikad neće sresti. Mostar je ogledalo cijele Federacije – lijepo izdaleka, trulo iznutra.
BiH danas nije talac samo jednog čovjeka. Ona je talac čitavog sistema – oportunizma, lažnih savezništava, mlake opozicije i međunarodne šutnje. I dok god institucije ne budu reagirale, dok god se Gašići ustaju bez posljedica, a Dodici pozivaju na sastanke bez prisutnih – ova država će ostati pod opsadom unutrašnjih izdajnika i spoljašnjih zaštitnika.
Jer najveći problem BiH nisu ni Dodik ni Čović. Problem su oni koji znaju šta rade – i opet ništa ne poduzimaju.
