Sarajevo je nekad bilo simbol otpora, hrabrosti i nepokolebljivosti, ali danas, u ovom postratnom vremenu, čini se da grad tone u haos koji je, iako drugačije prirode, jednako zastrašujući.
Dok su naši roditelji i djedovi izdržali pod opsadom metaka i granata, sada se suočavamo s nevidljivim neprijateljem – strahom, koji je prodro u svaki kutak društva. Nema više snajpera na brdima, ali postoje prijetnje koje se osjećaju u svakom školskom hodniku, svakom dječjem osmijehu, koji se sada sve rjeđe vidi.
Dojave bombi – igre moći ili znak nemoći?
Posljednjih dana Sarajevo je postalo epicentar sve češćih dojava bombi u školama. Djeca, koja bi trebala osjećati sigurnost unutar školskih zidova, sada svako jutro odlaze u učionice sa strepnjom. Roditelji su na ivici živaca, dok čekaju vijesti o novim evakuacijama, a škole se iz dana u dan zatvaraju, stvarajući atmosferu paranoje. Svaki zvuk alarma ili sirene postaje podsjetnik na nesigurnost, dok djeca izbezumljeno izlaze iz učionica.
Ko je odgovoran za ovu uznemirujuću situaciju? Jesu li to izolovani pojedinci, skupine sa ciljem izazivanja haosa, ili možda nešto puno dublje – sistemska nemoć države da se izbori s rastućim problemima? Dok vlasti smiruju javnost izjavama da je "situacija pod kontrolom", stvarnost na terenu pokazuje sasvim drugačiju sliku. Sarajevo, grad koji je preživio agresiju, sada postaje talac straha i neizvjesnosti. Da li je ovo novi oblik rata, vođen informacijama i psihološkim pritiscima?
Pucnjave – Kako smo došli do ovoga?
Dok se još oporavljamo od šoka izazvanog dojavama bombi, pucnjava odjekuje gradskim ulicama. Zastrašujuća realnost je da metci više nisu rezervisani za ratne zone. U Sarajevu, gdje su se nekada čule granate, sada se puca po mirnim dijelovima grada. Ko smo postali i kako smo dozvolili da nam se ovakve stvari dešavaju?
Sarajevski duh, nekad poznat po solidarnosti i hrabrosti, sada je preplavljen strepnjom i pitanjima. Ko stoji iza ove eskalacije nasilja? Jesu li ovo samo izolovani incidenti, ili je ovo simptom dublje bolesti koja nagriza naše društvo? Svaki pucanj je novi udarac za one koji vjeruju u bolju budućnost, a svaki incident šalje jasnu poruku – sigurnosti nema.
Sarajevo pod prijetnjom: Lažne dojave o bombama na Aerodromu i tržnim centrima izazivaju strah
I dok se vlasti hvale kako su "sve mjere poduzete", stanovnici Sarajeva se pitaju gdje su te mjere u stvarnom životu. U kojoj tačno verziji stvarnosti su političari uspjeli pronaći mir i sigurnost? Jer ono što mi živimo, svakodnevno, jeste opsadno stanje straha i nesigurnosti.
Djeca koja mrze školu – sistem koji ubija snove
Međutim, jedno od najzabrinjavajućih pitanja ostaje – zašto djeca sve više mrze školu? Oduvijek je obrazovanje bilo stub društva, nešto na što smo se mogli osloniti, ali sada, umjesto mjesta sigurnosti, škole su postale poprišta straha. U atmosferi u kojoj svaki dan donosi novu prijetnju, gdje je svaki novi alarm podsjetnik na ranjivost, nije teško razumjeti zašto mladi gube interes za školu.
Ko može učiti u okruženju koje podsjeća na ratnu zonu? Ko može biti motivisan kada se svaki izlazak iz kuće osjeća kao potencijalno opraštanje? Ovaj sistem, umjesto da podstiče znatiželju i želju za znanjem, stvara generacije djece koja školu vide kao izvor stresa i opasnosti.
No, istina je da djeca nisu samo žrtve dojava bombi i pucnjave. Školstvo je postalo refleksija propalog sistema. Reforma obrazovanja nije prioritet, učitelji su demotivisani, a roditelji umorni od borbe za osnovna prava. Sve ovo vodi ka tome da djeca razvijaju odbojnost prema obrazovanju. Pitanje koje se nameće jeste – ko je odgovoran? Jesu li to političari, koji više pažnje posvećuju vlastitim interesima nego budućnosti nacije, ili smo mi kao društvo dozvolili da vrijednosti propadnu?
Ko vodi ovu igru?
Dok se bavimo posljedicama, moramo se zapitati – ko vuče konce? Da li su ovi incidenti samo plod haosa, ili neko profitira od straha građana? U vremenu kada informacije i dezinformacije vladaju svijetom, postavlja se pitanje da li je ovo sve dio neke veće igre, gdje su obični ljudi samo pijuni. Možda je lakše kontrolisati narod u strahu, možda se iza kulisa dešava nešto puno mračnije, a mi smo previše zaslijepljeni panikom da bismo to vidjeli.
Sarajevo je preživjelo mnogo toga, ali ovaj novi talas nasilja i straha prijeti da uništi ono malo mira što smo izgradili. Vrijeme je da se zapitamo – koliko smo daleko spremni ići prije nego što preuzmemo odgovornost za vlastitu sigurnost? Vlasti nas uvjeravaju da je sve pod kontrolom, ali stvarnost pokazuje da smo sve bliži ivici. Ako se ne trgnemo, možda ćemo se jednog dana probuditi u gradu kojeg više ne prepoznajemo.
Sarajevo je simbol borbe, ali i simbol nade. No, nada nije beskonačna. Vrijeme je da grad ponovo postane mjesto sigurnosti i slobode, jer ovako više ne ide. Strah ne smije biti naša svakodnevnica, a djeca ne smiju odrastati u svijetu gdje se školu povezuje s opasnošću. Ako dopustimo da ovo stanje postane norma, pitanje nije samo ko je odgovoran – pitanje je, ko smo mi postali?
