Bosanskohercegovačka košarka još jednom je pogođena onim što se u ovoj zemlji odavno pretvorilo u pravilo, a ne izuzetak – institucionalnom ravnodušnošću.
Odluka Košarkaškog saveza Bosne i Hercegovine da otkaže učešće svih omladinskih selekcija na ovogodišnjim evropskim prvenstvima zbog nedostatka sredstava, nije samo kap u čaši, već jasan signal da je čaša već odavno prazna.
U zemlji gdje sportski rezultati, posebno kada ih postižu mladi, bivaju iskorišteni za jeftine političke poene i patriotske parole, istina je surova: djeca neće igrati jer država neće platiti. Godinama unazad Košarkaški savez BiH se guši u finansijskim problemima, a jedina konstanta u toj priči je hronično odsustvo sistemskog pristupa rješavanju tog problema.
Sistem? Kakav sistem?
Bosna i Hercegovina je vjerovatno jedina zemlja u Evropi koja nema zakonski i budžetski uređen način finansiranja državnih sportskih saveza. Sve zavisi od kantona, entitetskih vlada i – najčešće – dobre volje pojedinaca. I to samo ako se zateknu u pravom raspoloženju. Umjesto da postoji stabilan kanal finansiranja iz državnog budžeta, savezi se svake godine moraju ponižavati i kucati na vrata onih koji sport koriste samo kada im to donosi političku korist.
Košarkaški savez BiH oduvijek je bio primjer te disfunkcionalnosti – ni u trenucima kada su omladinske selekcije osvajale medalje i bili prvaci Evrope, država nije pokazala ozbiljnu namjeru da uspostavi sistem podrške. Finansijska pomoć je stizala u "mrvicama", a ni deceniju kasnije ništa se nije promijenilo.
Politika puna bivših košarkaša, a sport na aparatima
Paradoks ove priče dodatno boli – mnogi aktuelni političari, i to oni na najvišim nivoima vlasti, potekli su iz košarke. Bivši reprezentativci, treneri, ljudi koji su proveli godine pod obručima, danas sjede u ministarskim kabinetima, skupštinskim klupama i upravnim odborima javnih preduzeća. I šta su uradili? Ništa.
Oni koji bi trebali biti prvi u borbi za spas sporta koji ih je odgojio, postali su nijemi posmatrači njegovog raspadanja. Nema inicijativa, nema zakona, nema budžetskih odluka. Samo uobičajene floskule o "potrebi sistemskog rješenja" i klimanje glavom dok gori teren na kojem su nekada igrali.
Tuzlanski kanton i simbolične injekcije
Pojedini kantoni, poput Tuzlanskog, povremeno izdvajaju simbolična sredstva za organizaciju reprezentativnih utakmica. Ali to je daleko od onoga što je potrebno. Kada se iz kantonalnog budžeta izdvaja 40.000 KM za domaćinstvo utakmica, a sa federalnog nivoa maksimalno 300.000 KM za kompletno funkcionisanje Saveza, jasno je da takav model nije održiv ni za jednu ozbiljnu reprezentaciju.
U međuvremenu, druge zemlje regije imaju jasne zakonske regulative – sredstva idu direktno iz državnog budžeta u nacionalne olimpijske komitete, pa dalje prema savezima. Kod nas, sve zavisi od entuzijazma i improvizacije. A entuzijazam nije strategija.
Izgubljena generacija i nacionalni ključ
Najgore u svemu je to što će teret ove nebrige ponijeti upravo oni koji su najmanje krivi – mladi sportisti. Talenti koji bi danas trebali nositi dres reprezentacije i učiti šta znači igrati za svoju zemlju, ostaju kući jer im niko nije osigurao autobus, smještaj, hranu i dresove.
Dok Savez i politika prebacuju odgovornost jedni na druge, djeca ostaju bez svojih prilika. A što je najtragičnije, kad ne dobiju priliku u BiH, neko drugi hoće – Srbija, Hrvatska, pa i druge zemlje bez problema naturalizuju one koje smo mi odbacili.
Nadalje, selektori se, umjesto po znanju i stručnosti, biraju po nacionalnom ključu, čime se i posljednji trag meritokratije briše iz sistema. U takvom ambijentu nije pitanje kada ćemo propasti, nego zašto već nismo.
Spasa nema? Ili ipak ima?
U realnosti u kojoj sportski savez mora preklinjati da bi djeca igrala košarku, dok se stotine miliona maraka troše na limuzine, dnevnice, i uhljebljenja u "državnim interesima", ne treba se čuditi što nam omladinski sport nestaje. Ali ova situacija nije bezizlazna.
Jedini izlaz je donošenje državnog zakona o sportu koji će jasno definisati finansiranje svih nacionalnih saveza, preko budžetskih linija Ministarstva civilnih poslova. Bez toga, bićemo taoci entitetskih sujeta, kantonalnih prioriteta i partijskih obračuna. Rješenje postoji – problem je što ga niko ne želi sprovesti.
Za sada, bh. košarka je ta koja plaća cijenu. Djeca ostaju bez prvenstava, treneri bez posla, a navijači bez nade. I dok političari ponavljaju rečenice iz saopćenja, sport nestaje. I s njim – vjera u ovu zemlju.
Jer kada država odustane od svoje djece, šta je ostalo da se brani?
Dok čekamo da sistem proradi, neka nas ne iznenadi ako nam i posljednji talenti zaigraju pod tuđom zastavom. Ne zato što to žele, nego zato što im ovdje niko nije dao ni dres ni šansu.
