Već puna tri mjeseca svjedočimo pravnoj i političkoj katastrofi bez presedana u historiji Bosne i Hercegovine.
Predsjednik bh. entiteta Republika Srpska, Milorad Dodik, s prezirom prema državnim institucijama i Ustavu, brutalno je zgnječio pravni poredak zemlje potpisivanjem Ukaza koji je na snagu doveo zakone kojima se praktično suspendira rad državnih sudova, Tužilaštva, Vijeća za provođenje mira (VSTV), pa čak i Državne agencije za istrage i zaštitu – SIPA-e.
Ono što je trebalo biti hitan, neupitni odgovor države, brzo se pretvorilo u farzu i besperspektivnu igru bez jasnog kraja.
Izgubljeni moment za pravdu – Dodik na slobodi, država u paralizi
Prvi i jedini pravi trenutak za privođenje Milorada Dodika davno je prošao, i to u prvih desetak dana od njegovog ustavnog puča. Umjesto da se država odlučno i autoritativno postavi, dogodilo se upravo suprotno: niz očajnih promašaja i javnih poniženja. Predstavnici države najavljivali su kako će Dodik biti sveden na područje Laktaša, okružen dugim cijevima, spreman da bude sankcionisan bez obzira na cijenu. Realnost? Čovjek je slobodno prelazio državne granice, najavljivao svoje javne nastupe, a svoja „vojna“ sabiranja i prenoćišta organizovao je u neposrednoj blizini sjedišta SIPA-e u Istočnom Sarajevu.
Da paradoks bude veći, operacija hapšenja – koja je ocijenjena visokorizičnom – realizirana je sa nekolicinom inspektora SIPA-e opremljenih samo fasciklima, bez ozbiljnog naoružanja ili planiranja, kao da se radi o nekom sakupljanju potpisa, a ne hapšenju čovjeka koji je državom rukovodio kao gazda svoje privatne imperije.
Blamaža državnih institucija – Dodikov ples po institucijama
Sud Bosne i Hercegovine, kao stub pravde, izblamirao se zahtjevom Interpolu za međunarodnu potjernicu koji je unaprijed osuđen na propast. Taj neuspeh dodatno je osnažio Dodika, pokazujući kako država nije spremna ni sposobna da se suprotstavi političkim provokacijama i kršenju zakona.
Dok su se pravosudni aparati srozavali, Dodikov krug odanih ljudi samo se širio, a prijave SIPA-e Tužilaštvu o krivičnim djelima tokom pokušaja hapšenja dodatno su unijele konfuziju i pokazale da država ne samo da ne može, nego ni ne želi da kažnjava bezakonje.
Da apsurd bude potpun, ministar odbrane Zukan Helez zabranio je Dodiku, Radovanu Viškoviću i Nenadu Stevandiću ulazak u kasarne Oružanih snaga BiH, ali se trojac odmah po toj zabrani pojavio u kasarni, ismijavajući kompletan komandni lanac i simbolično rugajući se himni Bosne i Hercegovine. Takvo ponašanje nije samo politička provokacija – to je vojni i državnički udar koji progovara o potpunoj dezintegraciji državnog autoriteta.
Od 16 policijskih agencija do potpune erozije autoriteta
Oružane snage Bosne i Hercegovine, zajedno sa čak 16 policijskih agencija i uprava u zemlji, nalaze se na crnoj listi Dodikovih ismijavanja i bezobraznih provokacija. Umjesto da čvrsto stoje u odbrani zakona i ustavnog poretka, institucije se povlače ili, još gore, postaju dio predstave u kojoj se pravda izvodi na štetu države.
Posljedice ove parodije pravde i sigurnosti već se osjete: Dodik ulazi u povoljniji položaj u procesu druge instance, dok država tone u sve dublju pravnu i političku krizu. Vrijeme za preokret je na izmaku, a svako odugovlačenje ili kalkulisanje rezultira sve većim gubitkom autoriteta države i pojačava opasnost od daljnjeg razbijanja njene suverenosti.
Ko je zaista kriv? – Politička elita i institucionalna kukavičluk
Na kraju, odgovornost za ovaj pravni i politički haos ne leži samo na Dodiku i njegovoj kliki. Političke elite koje su ohrabrivale, tolerirale, pa čak i podržavale ovakvo ponašanje institucija i pravosudnih organa su saučesnici u razgradnji države. Upravo njihova slabost, strah ili koristoljubivost omogućili su Dodiku da svoj besprizorni pohod nastavi bez ozbiljnih posljedica.
Dok pravda ostaje zarobljena u labirintima besmislenih procedura i političkih kalkulacija, država Bosna i Hercegovina se pretvara u leglo bezakonja, gdje zakon ne vrijedi jednako za sve, a institucije služe kao pijuni u igri razbijanja njene suverenosti.
Vrijeme je da se svi koji drže do države i njene budućnosti probude iz letargije i djeluju odlučno i beskompromisno. Jer, ako ovako nastavimo, uskoro neće biti ni države koju ćemo braniti ni pravde koju ćemo čekati. A za sve to, nek budu svjesni, cijenu će platiti svi građani, dok će odgovorni i dalje uživati u svom bezakonju i nesmetanom raspadu državnih institucija.
