Turske nogometne gigante ponovo trese prava transfer groznica. Nakon što su već doveli velike zvijezde poput Leroya Sanéa, Fenerbahçe je osigurao potpis najvrijednijeg igrača lige, Jhona Durána, dok Galatasaray mašta o mega transferima Victora Osimhena i Hakana Çalhanoğlua. Međutim, postavlja se ključno pitanje: odakle turskim klubovima odjednom toliko novca, s obzirom na to da su godinama bili opterećeni dugovima?
Odgovor se krije u kombinaciji ambicioznih projekata u nekretninama, rekordnim sponzorskim ugovorima i povoljnim poreznim zakonima. No, sve to prati i stroga finansijska ograničenja koja bi mogla u trenu srušiti snove navijača.
Prodaja zemljišta i rekordni sponzorski ugovori kao glavni izvori Glavni izvor svježeg novca za Galatasaray, prema pisanju njemačkog Sport Bilda, jeste prodaja starog trening-centra u istanbulskoj četvrti Florya. Klub je vlasnik oko 80 hektara izuzetno vrijednog zemljišta, za koje se očekuje prihod između 500 i 600 miliona eura. Iako tender još traje, klub već pravi planove za buduća ulaganja.
Međutim, upućeni izvori tvrde da taj novac nije odmah dostupan za transfere. Prema internim pravilima kluba, novac od prodaje imovine mora biti uložen u fond zaštićen od inflacije, a isplate će se vršiti u ratama tokom više godina. To znači da stotine miliona eura neće odmah završiti na transfer tržištu.
S druge strane, ono što jeste odmah dostupno su prihodi od sponzora. Galatasaray je nedavno potpisao novi ugovor sa kompanijom Pasifik Holding, čime je godišnji prihod od sponzora na dresu skočio s 3,4 na čak 8,6 miliona eura. Ukupni sponzorski prihodi za narednu sezonu dostići će rekordnih 80 miliona eura.
Porezni raj i utrka u "naoružavanju" s rivalima
Dok Galatasaray planira budućnost, najveći rival Fenerbahçe već djeluje. Nakon još jedne sezone bez trofeja, predsjednik Ali Koç obećao je velika pojačanja, a prvi koji je stigao bio je Jhon Durán. Kolumbijac, čija se tržišna vrijednost procjenjuje na 35 miliona eura, postao je najvrijedniji igrač Süper Lige, prema podacima Transfermarkta.
Lara Karacan, stručnjakinja Transfermarkta za tursku ligu, ističe da je dolazak Durána ogroman potez za ligu. Jedan od ključnih faktora koji turske klubove čini konkurentnima jesu povoljni porezni zakoni. Naime, igrači u turskoj Süper Ligi plaćaju fiksnu stopu poreza na dohodak od svega 20 posto.
To je daleko niže u odnosu na druge velike evropske lige, gdje stope dosežu i do 50 posto. Upravo ta olakšica omogućava klubovima da igračima nude znatno veće neto plate, što je bio jedan od glavnih razloga zašto se Durán nije odlučio za povratak u Englesku.
Finansijski limiti kao hladan tuš
Ipak, najveća prepreka za turske klubove ostaju stroga pravila Turskog nogometnog saveza (TFF). Slično španskoj La Ligi, TFF svake godine određuje maksimalan iznos potrošnje za klubove. Prekoračenje limita znači zabranu registracije novih igrača, što predstavlja ozbiljan rizik.
Prema informacijama koje je objavio Haberler, limit za potrošnju Galatasaraya iznosi oko 130 miliona eura, dok Fenerbahçe smije potrošiti 102,5 miliona eura. Turski sportski analitičar Gurcan Bilgiç upozorava da je Galatasaray opasno blizu svom limitu, naročito ako krene u realizaciju transfera Victora Osimhena.
Osim što Nigerijac ima otkupnu klauzulu od 75 miliona eura, navodno je već dogovorio platu od čak 16 miliona eura godišnje. "Ako Galatasaray potpiše Osimhena, potrošit će 75 miliona eura. Šta će potpisati s ostatkom? Taj limit uključuje čak i račune za struju. Ako ga pređu, Savez neće izdati licencu", rekao je Bilgiç za GsGazette.
On podsjeća na ranije greške, kada Fenerbahçe nije mogao dovesti lijevog beka zbog limita, ili kada je Galatasaray doveo zvijezde poput Didiera Drogbe i Wesleyja Sneijdera, pa su zbog kršenja finansijskog fair-playa bili kažnjeni od strane UEFA-e, a dugove su morali pokrivati konzorciji banaka. "Direktori su bankrotirali klubove jer su bili zaneseni", zaključuje Bilgiç.
Realnost pregovora i stvarna moć
Da priča o neograničenom trošenju ipak nije sasvim tačna, pokazuje i pokušaj dovođenja Hakana Çalhanoğlua. Prema informacijama TEAMtalka, igrač želi da zaigra za klub za koji navija od djetinjstva, a Inter je nakon unutrašnjih sukoba spustio cijenu s 45 na 30 miliona eura.
Ipak, Galatasaray je ponudio tek oko 15 miliona eura i ne planira značajno povećavati tu cifru. Ovo jasno pokazuje da, uprkos velikim ambicijama i novim izvorima prihoda, klubovi ipak moraju ostati svjesni svojih finansijskih granica i da je svaki euro itekako važan.
Utrka za velikim imenima je stvarna, ali jednako stvarna je i opasnost od finansijskog kolapsa koji bi mogao izbrisati sve snove na papiru.
