Medijski sunovrat ili "novinarski fejs žanr"? Kada pseudonovinarstvo zamijeni dijalog: Kako smo došli do "prženja protivnika" kao norme
„Ono“ nije bio intervju. Ni pokušaj dijaloga. „Ono“ nije bilo ništa. Ili je, hajde, bilo sve što ne treba biti a da se zove novinarstvo. Pored nas što smo „nešto i prošli u novinarstvu“ ovo je previše i za Sabita iz Tarčina.
Možda će mladim novinarima nekada neko na ovom (umo)bolnom primjeru objašnjavati šta to nije ova struka i šta zasigurno nije profesionalna norma ovog zanata. Doduše, bile su kamere , dva čovjeka, kulise televizijskog studija i za jedan nekada koliko-toliko ugledni medij tragikomična hobsovska atmosfera. Mikrofoni su bili metafora finskih noževa ili pištolja sa metkom u cijevi.
U studiju je, simbolički, „trebala da padne mrtva glava“. Zna se čija. Nije to običaj, niti pravilo ali možda su oba učesnika trebala medicinski dokaz zašto su se , svaki iz svog ugla, našli zajedno u jednom prostoru koji se zove studio da bi na kraju nečega što se skoro i ne pamti u dijaloškim hepeninzima, sve, od poda do stropa ličilo na pljuvačnicu.
U praznoj biblioteci etičkih normi koji su mu stajali pri ruci voditelj je bez imalo gađenja prema sebi riješio da se kafanski komotno, računajući da su mu mikrofon i kamera kao neotuđivo vlasništvo dovoljni za početnu prednost u cipelarenju gosta. Gost je bio pacijent, a domaćin kirurg sa lošom namjerom. Ljudi su na osnovu ovakve „činjenične građe“ mogli jasno nagađati i nazrijeti epilog „kirurškog“ zahvata. „Kirurg“ je nakon što se opskrbio sa preoperativnom pripremom u vidu citata i video materijala o „pacijentu“ bez imalo gađenja prema sebi i bez anestezije koju je „pacijent“ odnosno žrtva valjda zaslužio, „uživo“ pristupio zadatku.
Bijes, neartikulirana nestrpljivost, na trenutke, i jarost, bili su jasne komponente neuralgičnog televizijskog gnjeva koji se prosuo poput riže. Kod gledalaca je pulsirala čudna strepnja dok su pratili vulgarnu inscenaciju intervjua. Vibrirala je i inverzija mladendelićevskog šoka „ljudi, da li je ovo moguće“ i jedna općeprisutna sraslost da ovdje u ovom nezapamćenom ringu pseudožurnalizma, neko ,a zna se ko, treba da najebe.. S druge strane, gost se, skoro beznačajno impresioniran pozicijom i predispozicijom voditelja, što je pojačavalo voditeljevu oholu srdžbu, skoro pa zezao sa voditeljevom histerijom.
Iživljavanje na Bakirovom i Sekinom „izaslaniku“ kao televizijska forma društveno pogubnog medijskog klišea poslužio je i kao najava induciranog propadanja jedne već duži niz godina iritantne „ja pa ja“ televizijske ličnosti.
Fikcija o vlastitoj medijskoj superiornosti pretvorila se u grotesku..Pojednostavljeno i bez epitetiziranja, na djelu smo imali susret dviju individua gdje jedna za drugu kaže da je dvorski arhitekt i Bakirov i Sekin bot uz mnoštvo histerizirajućih diskvalifikativa, a „zaboravi“ da je ona to isto- servisna služba „Trojke“ sada solidno hranjena reklamama „BH Telecoma“, „ Elektroproproivrede“ i Autocesta FBiH. Pa, majka mu stara, je li problem reći kako smo lojalni onome ko nas plaća i kako zbog industrije reklama više nema poštenog i profesionalnog novinarstva!?
Ili to on hoće reći da je neprofitni medij dok finansijski opći sa „Trojkinim“ državnim preduzećima!? I ko je to sada veći „režimlija“- „kockar“ ili ovaj koji se već dugo ignorantski kocka čeličnim sajlama žurnalističkih normi u „fejs“ laboratoriji i zbog očiglednog ličnog interesa banalizira medijski prostor kroz medijsko-mentalno silovanje do mjere jasne markacije pseudonovinarstva kao stereotipa vlastitog interesa koji je sada inkorporiran u teorijski nepoznat, ali prakitčno inauguriran kao novinarski fejs žanr za, kako on to reče, prženje protivnika. Inače, nakon petka sa Senadom , danas, dva dana kasnije, polako dolazim(o) sebi. A i Sabit iz Tarčina je zabremedet.
