U tišini između dvije kalendarske godine, gotovo neprimjetno za širu javnost, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo je optužnicu protiv Radislava Krstića, bivšeg generala Vojske Republike Srpske i jednog od ključnih ljudi ratne mašinerije odgovorne za genocid i zločine nad Bošnjacima. Tajming – dva dana prije Nove godine – gotovo simbolično govori o odnosu institucija prema zločinima koji su ostavili trajne rane, ali i o strahu da se istina i pravda i dalje guraju na marginu.
Radislav Krstić javnosti je poznat kao jedan od najbližih saradnika Ratka Mladića, čovjek koji je već pravosnažno osuđen pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Iako mu je prvostepena presuda za genocid preinačena u pomaganje i podržavanje genocida, njegova uloga u zločinačkom sistemu nikada nije bila sporna. Upravo zato je optužnica za zločine u Novoseocima kod Sokoca važna – jer razotkriva da genocid nije bio izolovan čin, već dio šireg i sistematičnog plana etničkog čišćenja.
Optužnica detaljno opisuje događaje iz 1992. godine, kada su snage VRS-a, policije i teritorijalne odbrane, svjesno i planski, krenule u uništenje bošnjačke zajednice na području Sokoca. Novoseoci, selo čiji su stanovnici prethodno predali oružje i iskazali lojalnost tadašnjim vlastima, postalo je mjesto brutalne izdaje. Uprkos toj lojalnosti, donesena je odluka da se selo etnički očisti: žene i djeca deportuju, a muškarci pobiju.
Prema navodima optužnice, Krstić je kao komandant 2. romanijske motorizirane brigade bio dio udruženog zločinačkog poduhvata. Njegova uloga nije bila pasivna. On je znao za napad, učestvovao u donošenju odluka i izdavao naredbe koje su dovele do masovnog zločina. U noći s 21. na 22. septembar 1992. selo je opkoljeno, civili su nasilno izvučeni iz kuća, okupljeni i stavljeni pod oružanu kontrolu.
Razdvajanje muškaraca od žena i djece nije bilo haotično niti spontano – bilo je plansko. Žene i djeca su, nakon pljačke kuća, deportovani prema teritoriji pod kontrolom Armije BiH. Jedna starica je ubijena na licu mjesta, kao jasna poruka straha i sile. Muškarcima je lagano da će biti odvedeni na radnu obavezu. Ta laž bila je posljednji čin obmane prije egzekucije.
Na smetljištu Ivan Polje, 44 muškarca bošnjačke nacionalnosti strijeljana su rafalima iz automatskog oružja. Optužnica navodi zastrašujuće precizne podatke – 178 metaka, u prosjeku četiri po tijelu, a neke žrtve pogođene su i osam puta. Nakon pucnjave, ranjeni su “ovjeravani” hicima u glavu. To nije bio ratni sukob, to je bilo plansko ubistvo civila.
Zločin se tu nije završio. Tijela su zatrpana smećem i ruševinama srušene džamije, koja je po Krstićevoj naredbi uništena nekoliko dana kasnije. Prikrivanje tragova trajalo je godinama. Većina tijela pronađena je tek 2000. godine, jedno 2011, dok se za jednom žrtvom i danas traga. Ta činjenica sama po sebi govori o namjeri – ne samo da se ubije, već da se izbriše postojanje.
Ova optužnica podsjeća na suštinu rata u Bosni i Hercegovini: široko rasprostranjen i sistematičan napad na civile, vođen političkim i vojnim strukturama s jasnim ciljem etničkog čišćenja. Novoseoci nisu izuzetak, već dio obrasca koji vodi od istočne Bosne do Srebrenice.
Pitanje koje ostaje jeste – zašto je pravda ponovo spora i tiha? Kako je moguće da se optužnice za ovakve zločine podižu decenijama kasnije, dok su mnogi odgovorni već presuđeni ili umrli? I kakvu poruku šalje činjenica da se ovakve odluke objavljuju u prazničnoj tišini, bez jasne institucionalne težine?
Jedno je sigurno: zločini u Novoseocima nisu i ne smiju biti zaboravljeni. Optužnica protiv Radislava Krstića nije samo pravni akt – ona je podsjetnik da je istina tvrdoglava i da će, uprkos godinama šutnje i relativizacije, uvijek iznova izlaziti na vidjelo. Bez istine nema pravde, a bez pravde nema ni stvarnog mira u Bosni i Hercegovini.
