Akademija svake godine priredi neki veliki "šok" koji medije preplavi oskarovskim pričama u tjednima i mjesecima ususret dodjeli.
Ove godine to je film Emilia Pérez, redatelja Jacquesa Audiarda, koji je uspio u nemogućem ujedinivši u kritikama konzervativnu i liberalnu publiku, od kojih ga svaka mrzi iz nekih drugih razloga.
Zapravo, teško se sjetiti filma koji je izazvao toliko mržnje, a ona je dosegnula vrhunac nakon što je Akademija film nominirala u čak 13 kategorija, što ga stavlja u društvo filmova kao što su Gone with the Wind, Forrest Gump, The Lord of the Rings i Chicago. Naravno, mišljenja su različita i dok jedni nemilosrdno gaze film, drugi smatraju da je jedan od boljih mjuzikala u posljednje vrijeme.
Slavni redatelj James Cameron rekao je da je film pogledao tri puta i da se radi o "predivnom djelu". I nije usamljen jer dio ljudi iz industrije podržao je redatelja i njegovu viziju.
Meksički kao Duo Pegla
Ako niste već pročitali sve o filmu, radi se o mjuziklu koji prati priču meksičkog narkobosa koji se podvrgava promjeni spola kako bi započeo novi život kao žena. Film je režirao francuski redatelj Jacques Audiard, poznat po svojim prethodnim radovima poput Proroka i Dheepana. Iako ne zna španjolski niti smatra da je to bitno, a nije pretjerano upoznat ni s tamošnjom kulturom, film je na španjolskom jeziku i smješten je u Meksiko.
Već je to na samom početku izazvalo reakcije tamošnje publike o autentičnosti prikaza kulture i jezika.
Jedna od glavnih kontroverzi vezanih uz Emiliju Pérez odnosi se na percepciju filma kao oblik "kulturnog ekstraktivizma". Kritičari su istaknuli da film koristi meksičku kulturu i problematiku nasilja povezanog s narkokartelima na površan način, bez dubljeg razumijevanja ili poštovanja prema stvarnosti koju prikazuje. Autori su optuženi za banalizaciju nasilja i egzotizaciju meksičke kulture, što je izazvalo negativne reakcije u Meksiku.
Kritike su prvo krenule od onih koji vrlo dobro znaju koliko je sve neautentično i promašeno, a onda se za sve uhvatila i online ekipa koja je počela ismijavati naglasak zvijezda (posebno Selene Gomez), koje su sve tu kako bi filmu dale "holivudsku težinu", što nas dovodi i do sljedeće kritike.
Prozirni "mamac za Oscare"
Emilia Perez klasični je "mamac za Oscare", prosječan film toliko nakrcan propagandom i posvećen samo jednom cilju - da osvoji Oscara i na umjetan način legitimizira svoju poruku. Crash Paul Haggisa dobar je primjer lošeg filma koji je uspio u svom naumu da jeftinim trikovima osvoji Akademiju i nakon toga zauvijek nestane iz rasprave o filmu (osim u trenucima kad se rade liste filmova koji ovu nagradu nisu zaslužili).
Teško je povjerovati da bi ovaj film mogao osvojiti Oscara u kategoriji najboljeg, ali ne toliko zbog same nekvalitete koliko zbog nekih drugih problema. I dok je rasizam bio glavna tema Haggisove "propovijedi", u slučaju Emilije Perez to su trans pitanja.
Očekivano, "anti-woke" vojska graknula je čim je vidjela 13 nominacija jer "LGBTQ agenda" bla bla. Nitko nije ni sumnjao da im se ovaj film neće svidjeti jer u svojoj borbi protiv wokea oni više nisu u stanju prepoznati ni nijanse, a kamo li da im promakne tema koja je ovoliko smiješno prenaglašena i promašeno provedena.
