Penzije veće za 17 posto: Olakšanje za penzionere ili tek kratki predah pred novim poskupljenjima?
Odluka Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, na čelu s premijerom Nerminom Nikšićem, da poveća penzije za 17 posto svakako predstavlja jedan od značajnijih socijalno-ekonomskih poteza u posljednje vrijeme. Potez dolazi u trenutku kada su životni troškovi za veliki broj građana, a naročito penzionera, dostigli alarmantne razmjere.
Potrošačka korpa iz mjeseca u mjesec neumoljivo raste. Cijene osnovnih životnih namirnica, lijekova, energenata i komunalnih usluga ozbiljno nagrizaju ionako skromne budžete onih koji žive od fiksnih primanja. Za hiljade penzionera, svakodnevica se odavno pretvorila u borbu s kalkulatorom – kako preživjeti mjesec, a ne ostati bez lijekova ili isključene struje.
U takvom ambijentu, povećanje penzija ne predstavlja samo finansijsku mjeru, već i političku poruku da Vlada prepoznaje težinu položaja najstarijih građana. Penzioneri godinama upozoravaju da njihove penzije ne prate realne troškove života. Nerijetko su primorani birati između hrane, lijekova ili režijskih računa – izbor koji u uređenom društvu ne bi smio postojati.
Iako povećanje od 17 posto ne rješava sve probleme, ono svakako donosi određeno olakšanje i barem djelimično ublažava pritisak inflacije i rasta potrošačke korpe. Posebno je važno naglasiti da ova odluka dolazi u vremenu složenih ekonomskih okolnosti i ozbiljnih budžetskih izazova, što ovaj potez čini još značajnijim.
Vlada Federacije BiH ovim je pokazala spremnost da socijalnu sigurnost stavi visoko na listu prioriteta, svjesna činjenice da stabilnost društva u velikoj mjeri zavisi od odnosa prema najugroženijim kategorijama stanovništva. Međutim, ostaje realnost da ni ovo povećanje ne može u potpunosti pratiti rast troškova života niti nadoknaditi dugogodišnji zaostatak penzija u odnosu na stvarne potrebe penzionera.
Zbog toga ovu odluku treba posmatrati kao važan korak u dobrom smjeru, ali ne i kao konačno rješenje. Dugoročno, neophodno je raditi na sistemskim promjenama – redovnom i pravednom usklađivanju penzija, jačanju penzionog sistema i stvaranju uslova u kojima penzioneri neće živjeti na ivici egzistencije, već imati dostojanstven život.
A dok se politike, zakoni i obećanja smjenjuju, među penzionerima i dalje vlada doza opreza i nepovjerenja. Kako je slikovito rekao jedan od njihovih predstavnika: „Dok ne vidimo na računu ili dok poštar ne donese – ne vjerujemo.“ Ta rečenica možda najbolje oslikava stvarnost onih kojima svaka marka znači razliku između preživljavanja i dostojanstva.
