Život pod granatama: Odesa u mraku, stariji i bolesni preživljavaju dan po dan...
Kada čuje eksplozije, Tetjana Ribak može učiniti samo jedno – leći u krevet i čekati. Ne može hodati, ne može otići u sklonište. Nedavno je zamolila socijalnu radnicu da joj prozore zalijepi crvenim ukrasnim papirom, starim vojnim plakatima i tekstom Očenaša – da više ne mora gledati ruske dronove koji prelijeću iznad grada.
Posljednje dvije sedmice Rusija je usmjerila svoju vojnu moć na bombardovanje njenog rodnog grada, Odese, najveće ukrajinske luke, neprestano ga zasipajući dronovima i projektilima – u najgorem napadu na taj grad tokom gotovo četiri godine rata, piše The New York Times.
Život u mraku i hladnoći
Tetjana Ribak, koja godinama živi s invaliditetom, ovog je mjeseca bila bez struje najmanje devet dana. Četiri od tih dana nije imala ni grijanja ni vode. Socijalna radnica joj je donosila boce s vodom na sedmi sprat.
Kako bi se ugrijala, obukla je dva para čarapa, dvoje toplih hlača, džemper i debeli frotirni ogrtač, te se pokrila s dvije deke.
„Psihološki, niko ovo više ne može izdržati“, rekla je 64-godišnja Ribak. „Moj živčani sistem je potpuno uništen. Sinoć, kad je nestalo struje i počelo granatiranje – sirene, eksplozije – bilo je zastrašujuće glasno. Ali još strašniji bio je udarni val. Vrata i prozori su se tresli, tup, tup, tup – a ja sam ležala tamo, nemoćna da se pomjerim, bez mjesta kamo da pobjegnem.“
Odesa pod gotovo stalnim napadima
Ukrajinci vjeruju da Moskva napada Odesu iz osvete za nedavne ukrajinske udare na rusku „flotu u sjeni“, koja služi za transport nafte i izbjegavanje sankcija.
Dok drugi ukrajinski gradovi prolaze kroz valove intenzivnog bombardovanja nakon kojih slijede periodi zatišja, Odesa je pod gotovo neprekidnim napadima od 12. decembra. Rusija uglavnom gađa luke i energetsku infrastrukturu, a u napadima je poginulo najmanje devet osoba.
Snalaženje u svakodnevici
Bez struje, plina i vode, stanovnici pune telefone i računare u javnim centrima, dok obroke kuhaju na improviziranim pećima na otvorenom. Hranu čuvaju na prozorima umjesto u frižiderima, a neki su u dvorištima postavili generatore kako bi pomogli susjedima.
Otpornost Ukrajinaca postala je gotovo simbol borbe. Oleksij Kolodčuk (83) kaže da nestanke struje i grijanja podnosi bez velike panike – više ga boli što mu se pokvario boršč jer ga je zaboravio iznijeti na hladnoću.
„Ponekad pomislim, kad bih mogao prići Putinu sa štapom, dobro bih ga udario po glavi – možda bi se konačno urazumio“, kaže kroz gorak osmijeh.
„Samo želim da ovo ludilo prestane“
Nakon gotovo sedmicu dana bez struje, strpljenje stanovnika Odese polako nestaje. Neki su organizovali proteste, tražeći pomoć i stabilnije snabdijevanje energijom.
Valentina Avdijenko (72), koja živi sama, kaže da joj jedinu radost donosi trogodišnji unuk Denis. „Kad god se oglase sirene, viče: ‘Balistika, balistika!’ i pokušava nasmijati sve oko sebe“, priča ona.
„Samo želim da ovo ludilo prestane. Tako smo umorni. Kada će ovo konačno završiti?“ dodaje dok u mraku hoda prema kući.
Teret slomljenih veza i briga za nemoćne
Za mnoge starije građane, koji pamte Sovjetski Savez, ovaj rat nosi dodatni bol – jer suprotstavlja Ukrajince Rusima koje su nekada smatrali braćom.
Mahadan Farkhijev (73) služio je 25 godina u sovjetskoj vojsci s Ukrajincima i Rusima, borio se u Afganistanu i bio ranjen. Na stolu čuva fotografiju iz vojnih dana, ali danas više ne razgovara s bratom i sestrom koji žive u Rusiji.
Njega i njegovu porodicu redovno obilazi Olha Demidova, socijalna radnica iz dobrotvorne organizacije Kultura demokratije. Zatekla ih je u dnevnoj sobi – Mahadana, suprugu Anastasiju i njihovog sina Andrija (42), koji ima cerebralnu paralizu i zahtijeva stalnu njegu.
„Kad počne granatiranje, premjestimo Andrija u hodnik s kolicima. On stegne šake, zatvori oči i čeka. I pitam se – kamo bismo s njim pobjegli?“ kaže otac.
Demidova objašnjava da se njen posao sveo na ohrabrivanje ljudi. „Kad nema struje, grijanja, vode – nastupi apatija. Pomisliš da je kraj. A onda se podsjetiš: ne smiješ odustati. Moraš izdržati. Bit će bolje.“
Molitva za mir
Tetjana Ribak, prikovana za krevet, nekada je i sama bila socijalna radnica. Danas joj pomažu oni kojima je nekad ona pomagala. Nakon operacije bubrega 2023. godine izgubila je mogućnost hodanja.
Njeni sinovi su na frontu, a kći je izbjegla iz zemlje. Sama, na sedmom spratu, čeka kraj napada.
„Sve što sada želim je malo mira, makar i trenutak tišine“, kaže tiho. „Moje zdravlje se urušava, snaga me napušta. Nema više snage.“
