Penzioneri u BiH na rubu siromaštva: Preživljavanje od 15. do 5. u mjesecu
Više od polovine penzionera u Bosni i Hercegovini živi na ivici egzistencije, prisiljeni da svaki mjesec biraju između hrane, režija i lijekova. Minimalne penzije, koje su daleko ispod realnih troškova života, ne ostavljaju prostora za dostojanstvenu starost. Nakon što plate osnovne troškove, mnogima ne ostaje ništa – osim dugova i pozajmica.
Ejub Husić, koji već 17 godina preživljava s minimalnom penzijom, zna šta znači brojati svaki fening do kraja mjeseca. Njegova porodica, uprkos supruzinoj skromnoj plati i pomoći djece, jedva spaja kraj s krajem. Kako kaže, ono što je drugima normalno, za penzionere odavno predstavlja luksuz.
Ejub Husić, penzioner: "Poslije dvadesetog u mjesecu – nema više para. Gotovo. Treba preživjeti još petnaest dana, pa se snalazimo, pozajmimo, vraćamo dugove kako znamo i umijemo. Struja, voda, smeće, lijekovi – to su prioriteti, i kada to platimo, ne ostaje ništa."
I dok prosječna porodica bira između zdravih i manje kvalitetnih namirnica, penzioneri uglavnom nemaju taj luksuz – kupuju ono što je najjeftinije, iako je i to preskupo. Mnogi ovise o pomoći djece i rodbine iz dijaspore, ali ni oni više ne mogu slati koliko su nekada mogli.
Ejub Husić: "Dijaspora najviše pomaže – porodici, prijateljima, komšijama, ali i oni imaju sve manje sredstava. To je već postalo jasno. A država? Federalni zavod penzionera i Vlada nas ne vide, samo pričaju. Za nas nikakvog osjećaja nemaju."
Situacija u Unsko-sanskom kantonu potvrđuje crne statistike. Prema podacima kantonalnog Udruženja penzionera, od 22.000 penzionera, čak 60% preživljava s minimalnom penzijom od 574 KM. To je daleko ispod granice dostojanstvenog života.
Zato ne iznenađuje da se mnogi penzioneri pridružuju bojkotu kupovine. Ne iz revolta, već iz nužde. Od 15. u mjesecu do isplate sljedeće penzije, većina ih jednostavno nema šta potrošiti.
Mirsad Terzić, predsjednik Saveza udruženja penzionera USK: "Mi ovaj bojkot živimo već godinama. Penzioneri sa minimalnim primanjima nemaju izbora. Od petnaestog u mjesecu do nove penzije mi jednostavno ne kupujemo ništa jer nemamo čime. Naučili smo da preživljavamo na ovaj način."
Iako su iz Federalne vlade najavili povećanje izdvajanja za penzionere, ostaje pitanje da li će to biti dovoljno da se bar donekle usklade primanja s realnim troškovima života. Jer za one koji mjesecima biraju između lijekova i hrane, svaka marka znači razliku između preživljavanja i potpunog siromaštva.
