Putin prihvata samo dijelove američkog plana, Trump traži 'historijski sporazum', dok EU odustaje od ruskog plina i strahuje od nove Jalte preko glave Kijeva...
Vijesti koje dolaze iz Moskve ukazuju na to da ova faza rata u Ukrajini više nije samo vojno poglavlje, već brutalna bitka za prepisivanje arhitekture globalne sigurnosti.
Nakon više od 1.370 dana rata, prvi put na stolu Kremlja imamo formalni američki plan od 27 tačaka, petosatne razgovore između Putina i Trumpovog izaslanika Stevea Witkoffa, u pratnji Jareda Kushnera, te niz napetih reakcija iz Evrope: od norveškog upozorenja "nećemo prihvatiti novu Jaltu", do baltičke poruke "ni Putin ni SAD ne mogu odlučivati za Evropu".
Usred ove velike igre, Zelenski se pojavljuje kao onaj koji rizikuje da posljednji sazna šta se zaista pregovara za njegovu zemlju.
Iz onoga što je javno dostupno, Kremlj priznaje da je primio "plan od 27 tačaka i četiri druga dokumenta", da su neki od američkih prijedloga "prihvatljivi", ali da "nema kompromisa o okupiranim teritorijama".
Suština je u sljedećem: Rusija odbija da dira mapu koju je silom crtala od 2014. godine, a posebno nakon 2022. Peskov ispravlja narative da je „Putin odbacio plan“, predstavljajući proces kao „normalan kompromisni rad“: neke stvari se prihvataju, neke se proglašavaju neprihvatljivima. Između redova, poruka Kremlja je jasna: možemo pregovarati o formulama, rokovima, garancijama, ali ne i o povratku teritorija bez visoke političke cijene za Zapad i Ukrajinu.
S druge strane, američka diplomatija, koju sada personaliziraju Trump, Rubio, Witkoff i Kushner, pokušava javnosti prodati ideju da je „postignut određeni napredak“, da se traži kombinacija sigurnosti za Ukrajinu i modela u kojem Kijev može „obnoviti ekonomiju i prosperirati“. Ovo više zvuči kao priprema javnosti za zamrznuti mir, gdje Ukrajina zadržava svoju državnost i dobija garancije, ali ne nužno i granice iz 1991. godine. Upravo je to varijanta koje se otvoreni Evropljani boje: Norvežanin Eide kaže „ne prihvatamo novu Jaltu“, Estonija izjavljuje da „ni Putin ni SAD ne mogu odlučivati za Evropu“, dok baltičke i nordijske zemlje podvlače da su one te koje snose najveći dio vojnih i političkih troškova podrške Kijevu. Ovo nije samo retorika: diplomatski je kodeks reći da bilateralni sporazum Washingtona i Moskve, preko granica Evrope i Ukrajine, neće biti lako prihvaćen.
U tom kontekstu, činjenica da planirani sastanak Witkoffa i Kushnera sa Zelenskim u Briselu "propada" i da se američki izaslanici vraćaju direktno u SAD, bez sastanka s ukrajinskim predsjednikom, loš je signal za Kijev.
Sam Zelenski, prema medijskim navodima, ozbiljno je zabrinut da se Bijela kuća i Washington u cjelini umaraju od rata i postepeno prelaze s logike "pobjede Ukrajine" na formule "zatvaranja sukoba". Kada Ukrajina iz medija sazna da se u Moskvi raspravlja o planovima na osnovu dokumenata koje još nije u potpunosti vidjela, to jasno pokazuje stvarnu neravnotežu snaga u ovom "mirovnom procesu".
U međuvremenu, Evropljani pokušavaju pokazati da nisu gledaoci. Odluka o potpunoj zabrani uvoza ruskog gasa do jeseni 2027. godine najozbiljniji je strukturni korak koji je EU preduzela protiv Kremlja od prvih sankcija. De facto, Evropa prekida gasovode koji su je decenijama energetski povezivali s Rusijom; Ursula von der Leyen govori o ulasku u „eru energetske nezavisnosti od Rusije“, Metsola to naziva „historijskim trenutkom“, Dan Jørgensen kaže „konačno zatvaramo slavinu“. Ovo je potez koji ne mijenja samo ekonomske ravnoteže: on oduzima jednu od Putinovih glavnih poluga ucjene nad EU u posljednjih 20 godina.
Ali čak ni unutar EU ne postoji potpuno jedinstvo.
Belgija se oštro protivi ideji korištenja takozvanih "reparacija" od zamrznute ruske imovine kao kolaterala za kredit od 140 milijardi eura, nazivajući to "najgorom, neprovjerenom i opasnom opcijom".
Švedska, s druge strane, kaže da bi korištenje ove imovine moglo biti "prekretnica", ali priznaje da bi Belgija trebala osjećati sigurnost, s obzirom na to da je veliki dio tih sredstava parkiran u Briselu. Dakle, čak i na ekonomskom frontu, kako bi finansirao rat i obnovu Ukrajine, Zapad ulazi u nepoznatu pravnu i političku teritoriju.
Izvan Evrope i SAD-a, slika se širi u multipolarnu diplomatiju: Macron odlazi u Peking kako bi uvjerio Xija da izvrši pritisak na Putina za prekid vatre, iako iskustva iz 2023. i 2024. pokazuju da Kina nema interesa da naruši strateški odnos s Rusijom.
Peking govori o "poštovanju teritorijalnog integriteta" i "mirovnim pregovorima", ali nikada nije osudio rusku agresiju; u međuvremenu, ekonomski profitira od Moskve koja je sve više ovisna o izvozu na Istok.
Erdogan ponovo zove Macrona i nudi Istanbul kao platformu za pregovore, pozicionirajući se kao stalni posrednik između Moskve, Kijeva i Zapada. Indija je domaćin Putinu u državnoj posjeti, održava svoju "neutralnost", ali intenzivno sarađuje s Rusijom ekonomski, u energetici i odbrani, dok se istovremeno iritira kada francuski, njemački i britanski ambasadori pune stranice indijskih novina optužbama protiv Kremlja.
U ovoj realnosti, izjave zapadnih diplomatskih šefova nisu samo riječi: one definiraju crvene linije. Britanski Cooper bez ustručavanja kaže: "Trump i Zelenski traže mir, ali Putin samo pojačava rat."
Norvežanin upozorava da mir u stilu "Jalte" neće biti prihvaćen, gdje velike sile dijele sfere utjecaja preko glava manjih zemalja. Latvija nas podsjeća da NATO nije strana u pregovorima; to su Ukrajina i Rusija, sa SAD-om kao posrednikom. Litvanija zahtijeva da se težina podrške raspodjeli šire: ne može uvijek "istočni front" plaćati najveću cijenu.
S druge strane, Nijemci su ponovo stavili novčanik na stol: još 200 miliona dolara za oružje za Kijev i 25 miliona eura za zimsku opremu i medicinsku pomoć.
Švedska, nedavna članica NATO-a, izjavila je da namjerava do 2030. godine potrošiti 3,5% BDP-a na odbranu, iznad klasičnog praga od 2%. Ove brojke otkrivaju gorku istinu: uprkos dugim pregovorima u Moskvi, rat se ne jenjava, već ulazi u fazu u kojoj se svi pripremaju za dugi sukob, s ogromnim finansijskim i vojnim troškovima.
Na terenu, rat se nastavlja istom logikom uništenja: Rusija tvrdi da je zauzela još jedno selo u Zaporožju, objavljuje obaranje 102 ukrajinska drona u jednoj noći, dok skladište nafte gori u napadu u Tambovu. Ukrajina broji mrtve u Dnjepropetrovsku nakon još jednog ruskog napada. Ovo su brutalni podsjetnici da, dok diplomate razmjenjuju dokumente od 27 tačaka, prava stvarnost na terenu mjeri se mrtvim tijelima, spaljenim skladištima goriva i uništenim gradovima.
Za region, ova nova konfiguracija znači dvije jednostavne stvari: prvo, rat u Ukrajini nije "daleko", on oblikuje sigurnosne politike, odbrambene budžete, odnose s EU i SAD-om, energetiku i ekonomiju.
Drugo, način na koji će se ovaj rat završiti bit će model za svaku buduću krizu na evropskoj periferiji: ako se prihvati rješenje tipa „nove Jalte“, gdje se teritorije uzimaju silom, a zatim legaliziraju sporazumom, to će biti otvoreni poziv za opasne scenarije u drugim područjima, uključujući i Balkan. Stoga, kada naše zemlje izjavljuju podršku „pravednom i trajnom miru“, to nije samo protokolarna fraza: to je direktan nacionalni interes.
U Moskvi Putin nastavlja svoju dvostruku igru: s jedne strane govori o "spremnosti za saradnju s američkim planom", s druge strane ne odustaje ni od jednog milimetra teritorije i optužuje Evropu za "destruktivne akcije".
U Washingtonu, Trump nastoji da se predstavi kao "arhitekta mira" bez žrtvovanja svog "snažnog" imidža u odnosu na Rusiju.
U Evropi, lideri osciliraju između straha od dugog rata i straha od lošeg mira. Ukrajina se, u međuvremenu, bori za opstanak i rizikuje da postane poligon za tuđe kompromise.
U međuvremenu, pravo pitanje nije samo „hoće li biti sporazuma“, već „kakav se mir kuva iza zatvorenih vrata“. Jer mir koji legalizuje agresiju, koji nagrađuje osvajanje teritorija i koji je potpisan između velikih sila preko glave žrtve, nije kraj rata; to je samo ulazak u novu, opasniju eru, gdje zakon sile konačno zamjenjuje silu zakona.
