Dok bosanskohercegovačka politička scena mjesecima klizi nizbrdo u institucionalnu paralizu i međunarodnu izolaciju, desio se potez koji je, barem na prvi pogled, djelovao kao racionalan otklon od destrukcije. Nazvana “Platforma za mir, stabilizaciju, evropsku budućnost i ekonomski napredak Bosne i Hercegovine”, ova inicijativa je potpisana u zgradi Parlamentarne skupštine BiH, kao čin političke pristojnosti i kompromisa koji već odavno nedostaje u ovoj zemlji. No, da li se iza deklarativnih poruka krije realna promjena ili još jedna papirnata iluzija?
Najveći apsurd platforme je u njenom porijeklu – predložena od strane opozicionih stranaka iz Republike Srpske, onih koje dolaze iz entiteta čiji predsjednik Milorad Dodik već godinama ruši državne institucije, najavljuje otcjepljenje i brutalno vrijeđa političke neistomišljenike. SDS, PDP i pokret Za pravdu i red Nebojše Vukanovića sada potpisuju dokument kojim se poziva na funkcionalnu državu, evropski put i ekonomski razvoj. Nekad je to bilo nezamislivo.
S druge strane, podrška koju Platforma dobija od stranaka iz Federacije BiH, uključujući SDP, NiP, Našu stranku i druge, pokazuje da postoji zamor materijala kada je riječ o dosadašnjoj „politici čekanja“. Čak su i SDA i DF, iako bez potpisa, izrazili načelnu podršku. Međutim, sve bi to bilo mnogo uvjerljivije kada bi postojala stvarna strategija za provođenje deset tačaka iz Platforme, uključujući ključnu – reformu izbornog zakonodavstva.
Platforma je simbolično značajna jer se njome priznaje da su funkcionalna BiH i funkcionalni entiteti – ne samo mogući, već i poželjni. Konačno se otvoreno priznaje da destrukcija države šteti i Republici Srpskoj. No, deklaracije su jedno – praksa drugo. Bez konkretnih institucionalnih pomaka i jasnog vremenskog okvira, dokument ostaje na nivou još jedne „dobre namjere“.
Ključno pitanje je: gdje je HDZ? Dragan Čović se još nije izjasnio o Platformi, ali njegovi postupci govore dovoljno. Umjesto da se priključi pokušajima formiranja nove većine bez SNSD-a, HDZ nastavlja taktizirati, ostavljajući Dodikove kadrove netaknute u Vijeću ministara. Takvo ponašanje opravdano otvara pitanje – da li Čović zapravo osigurava politički štit čovjeku koji je optužen za rušenje ustavnog poretka države?
Jedan od najsnažnijih signala dolazi upravo iz HDZ-ovih redova – nezadovoljstvo mogućnošću da Vukanović postane ministar sigurnosti. Razlog? Jednostavan: čovjek bi mogao ozbiljno krenuti u hapšenje Dodika. A ako padne Dodik, mnogi znaju da su sljedeći. Taj strah očito lebdi i nad glavom Dragana Čovića.
Platforma obećava ubrzani evropski put, borbu protiv korupcije, ekonomski razvoj, pa čak i “primjenu međunarodnih standarda u medijima” – što bi moglo postati dvosjekli mač. No, bez promjene odnosa prema izmjenama Izbornog zakona i bez konkretnih institucionalnih rokova, ovo ostaje samo skup lijepih želja.
Reforme koje se odnose na izborni zakon, VSTV, Sud BiH i ostale ključne tačke već su godinama na čekanju, a platformaši još nemaju dovoljno političke snage da ih sami provedu. Dokle god HDZ oklijeva s podrškom i preferira zadržati SNSD u vlasti, realna promjena će izostati.
Stoga, nije vrijeme za euforiju. Potpisnici Platforme nisu ni spasitelji ni izdajnici – još. Njihove namjere, barem deklarativno, zaslužuju pažnju i određenu dozu optimizma. Ali dok se Dodik i njegovi kadrovi slobodno šepure institucijama, a HDZ šuti, BiH ostaje u političkom limbu.
Zato, Platformu ne treba ni slaviti ni sahranjivati – treba je testirati. Na djelu. A prvi test biće upravo ono što svi izbjegavaju: stvarna reforma Izbornog zakona i izbacivanje Dodikovog utjecaja iz Vijeća ministara. Bez toga, sve ostaje samo još jedan papirni pokušaj – ništa više.
