Posljednja izjava Petera Szijjarta, ministra vanjskih poslova Mađarske otkrila je ozbiljnost situacije u kojoj se trenutno nalazi Milorad Dodik, koji je već nekoliko mjeseci pod sankcijama međunarodne zajednice: “On je legitimni vođa, on je izabran. Ko god ga osporava ili stavlja na listu sankcija, ponižava ljude Republike Srpske jer su ga oni izabrali i mi to moramo poštovati. Osobno, Dodik je prijatelj Mađarske, moj dobar prijatelj i mi smo prijatelji Republike Srpske“, kaže Szijjarto.
Christian Schmidt, Johann Satller, Michael Murphy, su diplomate koji u Federaciji prave vlast i rade to ultimativno. Marphy kaže: „SAD imaju odgovore i mehanizme na raspolaganju za najavljene blokade FBiH pozvat će na odgovornost one političare kojima je lični interes ostanka na vlasti preči od dobra građana“.
Paralelni proces
Dakle, u BiH se odvija paralelni proces skidanja Dodika sa vlasti, sankcijama, oprezno, dok se to u Federaciji sa realtivnim izbornim pobjednicima SDA i DF radi preko koljena.
Već sad se kao Dodikova nasljednica spominje Jelena Trivić i otvoreno se govori da je ona favorit Aleksandra Vučića. Jesmo li preko noći zaboravili na stogodišnje pokušaje podjele ove države? Agresije Srbije i Hrvatske su dokazane rezolucijama UN-a i nakon rata pred međunarodnim pravosuđem. Ključno je pitanje koliko se bilo kome u ovakvim okolnostima može vjerovati?
Otkad je ova država odbranjena nije prestalo maltretiranje patriota Bosne i Hercegovine. Sjećam se kada je 1995., počelo popunjavanje policije u Federaciji.
Naravno, prednost su imali borci Armije RBiH. I onda je stigao ultimatum upravo od zapadnih diplomata da se oni koji su se borili u Armiji RBiH ne smiju naći u policiji. I sva aktivnost je zaustavljena. Borci su masovno odbijani, zemlja je bila razorena, ljudi bez posla, pa se pokrenuo čitav talas iseljenja iz BiH. Mnogo kasnije se ispostavilo: Ta zabrana se ticala samo ove trećine gdje su Bošnjaci. Deset- dvadeset godina kasnije u policiji Republike Srpske su se pronalazili najgori zločinci i odatle otpremani u Hag ili im je u procesima suđeno za zločine, a oni volšebno oslobađani. Uglavnom, bivši pripadnici Karadžićeve vojske bili su nedodirljivi i radili u policiji sve do penzije.
Vraćanje imovine
Kad je krenulo vraćanje imovine, onda se proces prvo odvijao ovdje na ovoj bošnjačkoj trećini. Izbjeglice iz istočnobosanskih gradova su izbacivane na ulicu bez mogućnosti smještaja. Govoreno im je da se moraju vratiti na svoje. Malo kome se išlo u nesigurnost odakle su bježali od smrti u proljeće 1992. godine. Bio sam svjedok da je vlastima u Sarajevu stalno prijećeno: „Ako hoćete praviti državu, onda vi prvo Srbima ispraznite stanove. E tek tada se vi možete vraćati u svoje domove“.
Ali, desetine hiljada domova je bilo spaljeno i uništeno. Mnogi nisu imali kuda. Jedan mi je stranac rekao tada:“Hoćete Bosnu, onda nosite svoj teret“. I tako je otišao još jedan val iseljenja Bošnjaka na Zapad.
Sjećam se i kad je Dodik pobijedio i postao prvi put premijer RS. Nije se trebalo dva-puta reći Bošnjacima da glasaju za njega. U Narodnoj skupštini RS tada je SDA imala 18 svojih poslanika, hrvatske stranke tri. Malo više od četvrtine.
Zapad je stao uz Dodika i više nije bilo dileme da će biti ustoličen.
Madeleine Albright je rekla onu čuvenu rečenicu da je „Dodik dašak svježeg vjetra na Balkanu“.
Ja se nisam složio i nastavio sam pisati protiv Dodika. Sjećam se da me je jedan američki ambasador izbacio iz kancelarije na pola intervjua. Bio je čovjek koji je dosta dobrog uradio za BiH. Pitao me je iznenada: Zašto napadaš Dodika? Ja sam počeo deklamovati što sam tih dana i pisao: Da mi ne treba čovjek koji će demokratizirati nešto što je nastalo na genocidu i najgorim zločinima. Birati Dodika znači, ustvari dati alibi zločinima i etnički očišćenom prostoru. Naravno da me nije želio slušati. Samo je pokazao rukom da napustim prostoriju i rekao mi smirenim tonom: „Nemaš ti pojma o politici.“
Dodik je znao šta hoće
Ispostavilo se jedino da je Dodik znao šta hoće. U Sarajevu je slavljen i dočekivan prijateljski. Koliko je povjerenje bilo u Dodika, govori jedan razgovor Zlatka Lagumdžije i r. Aliji Izetbegoviću: „Ja i Dodik ćemo promijeniti koncept vlasti u BiH.“
Izetbegović: „Koliko će Srba podržati takvu Dodikovu politku?“ Niko nažalost, nije mogao Bošnjake odvratiti od te pameti i pokazati im stvarni svijet.
Ta činjenica i politička naivnost ostala je do danas tajna za bošnjačku pamet. S kim ćete praviti vlast ako su na drugoj strani Dodik i Čović, srpska i hrvatska politika?
Bilo je jasno da Dodik mora mijenjati politiku ako misli ostati na vlasti. I onda je krenula igra. Od čovjeka koji je prijetio hapšenjem Karadžića i Mladića, postao je njihov branitelj i podrška. Radikalizirati stanje u BiH, provocirati, najavljivati referendume, mrcvariti ovu državu i njen bošnjački narod, bilo je uobičajeno.
Sjećam se i trenutka kad je u direktnom kontaktu na TV-u brutalno napao Lagumdžiju i Tihića i svašta im sasuo u lice. Analitičari su se razgalamili: „Taj je istup predizborna Dodikova igra. I jeste, ali to je predizborno trajalo 24 godine. I jedino što će danas ostati od Dodika je nesigurna Bosna sa aktuelnim pričama o njenoj podjeli.
Odlikovanje Putinu
I onda je sve prevršilo mjeru samo sa odlikovanjem Putinu. Zašto je Dodik odlikovao Putina? Zašto takav suicidni potez koji je očiti svjesni izbor da ode sa vlasti?
Ili je danas opet kao nekad. Treba dovesti svježe snage, novi svježi dašak demokratije na Balkanu, kakav je bio Dodik dok nije zasjeo na vlast i skužio da se kod njegovih Srba samo radikalnim izjavama pobjeđuje.
S kim ćemo imati posla ako bi vlast preuzela Jelena Trivić? Dodik je prijetio i nikad ništa nije uradio da te prijetnje ostvari.
Era nove demokratije
Ulazimo u novu eru nove demokratije iz RS. Dodik je uradio posao i potrošen je. Stižu nove i svježe snage koje nose novu politiku.
Konačno, sjetimo se Janšinog (i Raminog) non – papera. Sve što se događa u Crnoj Gori liči na trodjelnu podjelu Balkana između Srbije, Hrvatske i Albanije. Sva ova diplomatska briga za nove snage i odstranjivanje SDA i DF-a sa političke scene mnogima liči na pripremu terena za moguću trodjelnu podjelu Balkana. Pokazuje to sva golema odanost hrvatskoj strani koju pokazuje „trojka“, iznenađujuća dobrohotnost koja sa svih strana dopire iz Hrvatske to potvrđuje.
Kome se u svemu ovome može vjerovati? Strancima koji ne znaju stvarnu suštinu odnosa i porijeklo kriza u BiH? Njihove planove nikad ne otkrijemo dok ne saznamo da su napravili grešku u koracima i da je kasno. I ono ključno: Imaju li Bošnjaci pravo na naivnost i historijske greške?
