Ima li u ovoj zemlji više išta da se ukrade? Ili su lopovi već sve odnijeli — fabrike, šume, rijeke, rijetke komade dostojanstva, pa sad čekaju i posljednju stvar koju mogu proglasiti “državnom imovinom” samo da je mogu rasprodati?
Sve je u Bosni i Hercegovini danas blokirano. Bukvalno sve. Nema zakona, nema sistema, nema reda, jer dva čovjeka — Dragan Čović i Milorad Dodik — već godinama drže državu u talačkoj krizi, ne zato što im je stalo do entiteta ili naroda, nego zato što je državna imovina zadnji veliki plijen. Sve ostalo su već podijelili.
Političke igre oko takozvane “raspodjele imovine” nisu ništa drugo do finalni čin jedne duge i sistematske pljačke. Godinama su nam govorili da je sve to “političko pitanje”, a zapravo se radi o brutalno jednostavnoj računici — u vrijednosti od 15 milijardi KM državne imovine, 10 posto iznosi 1,5 milijardi. Dovoljno da se kupe izbori, ćutnja, i još po neka duša.
Zato se i vrši pritisak na visokog predstavnika da “izmijeni” Zakon o zabrani raspolaganja državnom imovinom. Jer, ako to uradi — neće olakšati administraciju, već će legalizirati sve ono što je već pokradeno, i ono što tek čeka na red. Biće to formalni trenutak u kojem međunarodna zajednica, svjesno ili nesvjesno, potpisuje pečat legalnog kriminala.
U ovoj zemlji su, od rata do danas, lopovi postali državnici, a pošteni ljudi marginalci. Bankrotirani tajkuni sjede u parlamentima, dok borci traže lijekove na humanitarnim stranicama. U državnim agencijama sjede oni koji su se obogatili “na tenderima”, a oni koji su ih prijavljivali – pakuju kofere za Njemačku.
Država nije blokirana zbog neslaganja, nego zbog plijena. Kad imovina postane valuta moći, patriotizam se svede na parolu, a zakoni postanu samo smetnja onima koji se još nisu “ugradili”. Zato danas u institucijama ne čujemo argumente, nego računice. Ne raspravlja se o budućnosti, nego o kvadratima, hektarima i koncesijama.
Zato i pitanje – ima li više išta da se ukrade – nije metafora. To je realnost.
Jer kad posljednja parcela bude prepisana, kad posljednji kvadrat šume pređe u privatne ruke, kad i posljednji izvor vode bude koncesijski iznajmljen, onda će ovi isti političari reći da “država više ne funkcioniše”. I naravno da neće – jer će je do tada potpuno ogoliti.
Na kraju, možda će jedino ostati da ukradu još našu sramotu. Jer sve drugo već jesu.
I dok Čović i Dodik nastavljaju svoje igre moći, a međunarodna zajednica to promatra kroz fraze o “stabilnosti i kompromisu”, građani ove zemlje, već umorni od laži, gledaju kako se Bosna i Hercegovina pretvara u politički supermarket – sve na rasprodaji, samo gotovina, bez računa.
A oni koji još vjeruju da će “pravna država” reagovati – neka se samo sjete koliko puta su već čekali, i koliko puta su isti ti koji su trebali štititi zakone – potpisivali dokumente onima koji ih gaze.
I zato, da, pitanje stoji:
Ima li više išta da se ukrade u ovoj državi – osim dostojanstva koje već godinama otimaju, po službenoj dužnosti.
