Ljetno računanje vremena počelo je sa noći na subote na nedjelju, a kazaljke na satu pomjerene su s dva na tri sata ujutro. Ujedno, to je značilo jedan sat manje spavanja, što ima brojna djelovanja na organizam.
Ključni problem prilikom promjene računanja vremena leži u narušavanju cirkadijalnog ritma, unutrašnjeg biološkog sata koji reguliše spavanje, budnost, hormone i druge funkcije u tijelu. Ovaj ritam je povezan s izmjenom svjetla i tame pa nagla promjena vremena dovodi i do nesklada između organizma i okoline, a jedna od najčešćih posljedica je manjak sna.
Nedostatak sna utječe na koncentraciju, pažnju i raspoloženje, a osim toga pomjeranje sata može utjecati na hormone poput melatonina i serotonina, koji regulišu spavanje i raspoloženje.
U zapadnoj Evropi pomjeranje sata postalo je ustaljeno početkom 1970-ih godina uz obrazloženje da se time produžava dan, štedi energija, povećava produktivnost, poboljšava prilagođavanje ljudi i radni dan postaje efikasniji.
Za koncept ljetnog računanja vremena veže se nekoliko verzija o nastanku, a mnogi ističu da je krenulo od inicijative Benjamina Franklina, što nije u potpunosti tačno.
Franklin je napisao satirično pismo časopisu "The Journal Of Paris", navodeći da će grad uštedjeti 64 miliona za svijeće i vosak ukoliko bi građani ustajali prateći sunce. Iako je postojala njegova ideja, ljetno računanje vremena nije napredovalo više od jednog stoljeća.
Nakon Franklina, britanski građevinar William Willett lobirao je u parlamentu da se vrijeme promijeni u aprilu i u septembru, kako bi iskoristio duži ljetni dan, ali u tome nije uspio. Prvi grad koji je uveo praksu ljetnog računanja vremena je bio kanadski Thunder Bay 1908. godine, dok je prva zemlja koja je uvela ljetno računanje vremena bila Njemačka 1916. godine.
