Bosna i Hercegovina i dalje tone u ralje polarizacije, gdje politički lideri ostaju najglasniji promotori govora mržnje, dok zakoni koji zabranjuju veličanje ratnih zločinaca često ostaju mrtvo slovo na papiru.
Kultura nekažnjivosti u kojoj su kršenja pravila normalizovana i očekivana, postala je sastavni dio političkog pejzaža zemlje. Svaki pokušaj da se ova dinamika prekine nailazi na zid inertnosti i pristrasnosti.
U periodu od 1. januara 2024. do 30. juna 2025. godine, zabilježeno je 78 incidenata govora mržnje, od čega je većina bila etnički motivisana mržnja, dok su manji dio činili slučajevi kombinacije etničke, rodne i vjerske mržnje. Svaka od ovih epizoda potvrđuje da je BiH duboko podijeljena i da se podjela prenosi s političkog vrha direktno na društvo. Trideseta godišnjica genocida u Srebrenici, koja je trebala biti trenutak refleksije i pomirenja, pretvorila se u simbolički okidač za zaoštravanje etničkih narativa i eskalaciju govora mržnje.
Politički akteri, posebno oni iz Republike Srpske, uspjeli su uspostaviti narativ prema kojem su svaka kritika i međunarodne inicijative predstavljene kao napad na srpski identitet. Rezolucija Ujedinjenih nacija o genocidu u Srebrenici doživljena je kao kolektivna optužnica protiv svih Srba, što je izazvalo eksploziju polarizacije i pojačalo etničku histeriju.
Praksa veličanja ratnih zločinaca, uprkos postojanju zakona, i dalje je raširena, dok odgovornost ostaje privilegija rijetkih. Nedavna presuda Miloradu Dodiku, koji je osuđen za nepoštivanje odluka visokog predstavnika, pokazuje tek djelimično trzanje sistema odgovornosti. Iako je presuda simbolična, interpretacija njegove osude kao kolektivnog napada na Srbe dodatno je učvrstila postojeće obrasce polarizacije.
Napadi na novinare, evidentirani u sedam slučajeva, ilustriraju sistemsku agresiju prema slobodnim i nezavisnim glasovima. Umjesto da se kritika vlasti prihvati kao dio demokratskog procesa, svaka opaska se pretvara u lični napad, što stvara ambijent straha i autocenzure. Simboli ustaštva i nacističke ikonografije, koji su povremeno prisutni u incidentima, dodatno potvrđuju koliko je govor mržnje normalizovan i koliko je društvo spremno da tolerira otvorene manifestacije ekstremizma.
U takvom sistemu, žrtve govora mržnje – novinari, aktivisti, manjinske zajednice, žene – ostaju nezaštićene. Napadi se normalizuju, a društvo se sve više fragmentira. Svaka kritika vladajućih postaje opasna jer nije samo napad na pojedinca, već i na entitet, grupu, narod. Manipulacija strahom i identitetom postaje mehanizam za zastrašivanje, dok institucije koje bi trebale braniti građane – poput tužilaštva i policije – ostaju paralizovane.
Jedan od ključnih razloga zašto se ovakva politika može nesmetano širiti jeste potpuni kolaps mehanizama odgovornosti. Tužilaštvo, institucija koja bi trebala biti štit od zloupotrebe moći i mržnje, ostaje paralizovano. Umjesto da sankcioniše političke aktere koji otvoreno veličaju ratne zločince ili šire etničku netrpeljivost, državni organi šute. Ova šutnja nije pasivna – ona je aktivna podrška. Time se liderima otvara prostor da još agresivnije koriste polarizaciju za političku dobit.
Posljedice su devastirajuće. Kultura nekažnjivosti omogućava da govor mržnje postane normalan i prihvatljiv u javnoj sferi. Svaka prijetnja, svaka provokacija i svaki napad na druge etničke ili rodne grupe prolazi bez sankcija. Političari računaju da će, sve dok tužilaštvo i druge institucije ostaju inertne, njihova retorika prolaziti nekažnjeno i služiti isključivo njihovim interesima – produženju političkog života i jačanju moći nad narodom.
Nekažnjivost ne samo da podržava trenutnu politiku podjela, već je i katalizator za eskalaciju mržnje. Sve dok odgovornost ne bude provedena, dok politički lideri ne budu suočeni sa posljedicama svojih riječi i djela, BiH ostaje zarobljena u začaranom krugu straha, mržnje i manipulacije – sve kako bi pojedinci sačuvali svoje fotelje i moć.
Ako institucije ne počnu djelovati sada, govor mržnje će se širiti još brže, a podjele će se produbljivati do te mjere da će obnova povjerenja u zajednički život biti gotovo nemoguća. Politika koja služi ličnim interesima na račun mira i zajedništva nije samo nemoralna – ona je opasna po budućnost cijele države.
