Politička tragedija naroda zarobljenog u vlastitoj traumi
Dok se Bosna i Hercegovina ponovo suočava s političkim previranjima i prijetnjama koje podsjećaju na najmračnije stranice njene nedavne historije, jedno je sigurno – naše društvo ostaje zatočeno u vrtlogu trauma, manipulacija i političkih igrarija.
Svaki put kada se u političkim krugovima osjeti ugroženost privilegija i moći, poseže se za najmoćnijim oružjem – strahom. Riječ "rat" postaje politički alat za discipliniranje masa, za odvraćanje pažnje od realnih problema i osiguravanje da narod ostane talac istih struktura moći koje decenijama parazitiraju na njegovom strahu i nesigurnosti.
Nismo se kao društvo nikada ozbiljno suočili sa traumama koje nosimo iz devedesetih. Nismo otvorili prostor za istinsku katarzu, za proces koji bi nam omogućio da postanemo otporniji na manipulacije i navijačke strasti koje su nas već jednom odvele u ponor. Umjesto toga, ostali smo zatočeni u mentalitetu plemenske odanosti, u vjerovanju da su "naši" uvijek ispravni, a "njihovi" uvijek neprijatelji. Tako se formira kolektivna svijest koja ne vidi širu sliku, ne postavlja suvišna pitanja i ne traži odgovornost od onih koji upravljaju našim životima.
Ovaj obrazac se ponavlja i danas, dok jedan od dugovječnih političkih lidera Republike Srpske, u strahu od gubitka moći i pravosudnih posljedica, priziva duhove prošlosti. I dok on pokušava da povuče cijeli entitet u avanturu političkog suicida, javnost je ponovo stavljena pred dilemu: vjerovati u bajke o ugroženosti ili napokon shvatiti da se iza kulisa vodi borba za očuvanje ličnih privilegija.
Ali 2025. nije 1992. Svi relevantni faktori, unutrašnji i vanjski, svjesni su da se nečiji politički kraj ne može kamuflirati kroz prizivanje ratne psihoze. Oni koji su nekada s lakoćom koristili nacionalističke narative za mobilizaciju podrške, danas se suočavaju s realnošću da narod nije više spreman ginuti za njihovu pljačkašku stečevinu. Svijet je drugačiji, regija je drugačija, a čak i oni koji su nekada igrali po istom notnom zapisu sada shvataju da melodija gubi na snazi.
U ovom trenutku, najveći izazov pred nama nije hoće li nečiji politički kraj doći uz manje ili više drame, već šta ćemo kao društvo naučiti iz ovoga. Hoćemo li napokon shvatiti da ne možemo stalno biti marionete političkih igrača koji nas hrane istim strahovima i istim lažnim dilemama? Hoćemo li prestati vjerovati da su pojedinci nezamjenjivi i da bez njih nema budućnosti?
Ako želimo drugačiju Bosnu i Hercegovinu, vrijeme je da prestanemo biti zarobljenici prošlosti i napokon postanemo odgovorni za vlastitu budućnost. U suprotnom, historija će se ponavljati, a mi ćemo ostati zatočeni u beskrajnom ciklusu straha, neizvjesnosti i propuštenih prilika.
