Posljednji primjer u kojem je javna kompanija „Elektroprivreda BiH“ dodijelila posao konzorciju čiji je član firma u vlasništvu porodice federalnog ministra Rame Isaka, ponovo je uzburkao domaću javnost. Iako je Isak najavio prodaju firme kako bi smirio tenzije, postavlja se pitanje koliko ovakvih slučajeva prolazi neprimijećeno u sistemu koji, iako posjeduje Zakon o sprečavanju sukoba interesa, nema efikasan mehanizam za njegovu provedbu.
Trenutno ne postoji organ kojem se mogu prijaviti ovakvi slučajevi niti sistem koji bi prepoznao i potvrdio sukob interesa. Povrh svega, nacrt novog zakona o sukobu interesa u Federaciji BiH, koji bi riješio ove nedostatke, povučen je iz parlamentarne procedure još prošle godine.
Međutim, ovo pitanje nije samo proceduralne prirode, već postaje od presudne važnosti za suzbijanje korupcije koja prijeti stabilnosti i vladavini prava u Bosni i Hercegovini. Problem u FBiH postaje sve akutniji jer su, prema analizama, standardi sukoba interesa u potpunosti nepostojeći. Odsustvo bilo kakvih konkretnih pravila i jasnih procedura dodatno komplikuje borbu protiv korupcije, dok se javna preduzeća sve češće tretiraju kao produžene ruke političkih partija.
Na sve to, vlasti nisu uspjele iznaći rješenja čak ni za osnovne antikorupcijske mjere. Iako je obećano formiranje federalnog tijela za borbu protiv korupcije, poznatog kao „federalni USKOK“, bez usvojenog zakona o sukobu interesa, takvo tijelo bi, prema mnogima, bilo tek simboličan organ bez pravih ovlasti. Proklamirana volja za borbu protiv korupcije ostaje tek mrtvo slovo na papiru, što je naglašeno kroz brojne, ali neispunjene najave o usvajanju ključnih zakona poput onih o zaštiti zviždača i suzbijanju korupcije.
U međuvremenu, slučajevi zloupotrebe položaja i otvorenog sukoba interesa poput ovog u „Elektroprivredi BiH“ samo su najsvježiji primjeri većeg problema. Upravljanje javnim sektorom postaje sredstvo za ostvarivanje ličnih interesa i interesnih grupa, dok zapošljavanje rodbine i pogodovanje u poslovima unutar javnih ustanova ostaje sveprisutna praksa. Zapošljavanje srodnika u istim organima vlasti, kao i korištenje političkog utjecaja za privilegovanje prilikom zapošljavanja, jasno predstavlja sukob interesa – no, bez formalnog nadzora, ova kršenja zakona prolaze neprimijećeno.
U ovakvoj atmosferi, gdje čak ni izborni procesi nisu imuni na manipulacije, i gdje se sve više priča o kupovini birača i političkom protekcionizmu, borba protiv korupcije dobija novu dimenziju. Nažalost, dok se ova pitanja marginaliziraju, korupcija se produbljuje, narušavajući povjerenje građana i ugrožavajući stabilnost zemlje. Neophodne su hitne i sveobuhvatne reforme kako bi se spriječila daljnja degradacija državnih institucija, jer bez transparentnog zakonodavstva i snažnog mehanizma za njegovu primjenu, sve ove prijetnje postaju svakodnevna stvarnost u Bosni i Hercegovini.
