Politika po principu „plati pa igraj“: Čuvajte se Trumpove globalne broligarhije

Predsjednikov mentalitet "plati da igraš" šteti američkoj vanjskoj politici...

U maju je u Belgiji uhapšen muškarac po imenu Ismail Terlemez kao rezultat istrage o korupciji koju su vodili agenti FBI-a i istražnog odjela Ministarstva odbrane SAD-a.

U optužnici se navodi da je Terlemez, koji je radio u NATO-ovoj kancelariji za nabavke u Briselu, primio mito od saradnika 2019. i 2020. godine kao dio sheme manipulisanja ponudama za NATO ugovore.

Istražitelji su bili sigurni da su Terlemeza, turskog državljanina, potpuno prevarili.

Ali onda je, u julu, Ministarstvo pravde SAD-a objavilo da odustaje od svih optužbi protiv Terlemeza, koji je napustio NATO kako bi osnovao tursku odbrambenu kompaniju sa jakim vezama, te je on pušten na slobodu. Nemamo direktnih dokaza da je odluka bila politički motivisana, ali je tajming posmatračima izgledao sumnjiv. Akcija Ministarstva pravde uslijedila je samo dvije sedmice nakon što se američki predsjednik Donald Trump sastao sa turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom tokom samita NATO-a u Hagu.

Nije teško zamisliti kako Trump čini uslugu svom prijatelju Erdoganu. Istina je, Washington i Ankara su posljednjih godina imali nesuglasice, ponekad uključujući i sporna trgovinska pitanja.

Ali dvojica lidera zapravo imaju mnogo toga zajedničkog. Obojica vole kombinirati posao s politikom, često uključujući članove svojih porodica.

Trump ima svog zeta Jareda Kushnera; Erdoganov zet, Berat Albayrak, kao i Kushner, predstavlja stalni sukob interesa i jedno vrijeme je zapravo služio u vladi. Trump želi izgraditi novu plesnu dvoranu za Bijelu kuću koristeći donacije svojih političkih pristalica; Erdogan je sam izgradio monumentalnu predsjedničku palatu koja je također izazvala kontroverze oko njenog finansiranja.

Poput Trumpa, Erdogan kažnjava svoje neprijatelje tužbama, optužbama za izdaju i demagogskim objavama na društvenim mrežama.

„Svaki put kada imaju problem s Erdoganom, traže od mene da ih nazovem jer ne mogu razgovarati s njim“, rekao je Trump nedavno u intervjuu za Politico, ne precizirajući ko su „oni“.

"On je žilav momak. Zapravo, mnogo mi se sviđa. Mislim, zapravo, znate, pogledajte, izgradio je snažnu zemlju, snažnu vojsku." Zaboravite ljudska prava. Ko ne bi učinio uslugu takvom momku?

Do sada smo vidjeli mnogo slučajeva gdje je Trumpova administracija rado ulagivala svojim prijateljima u inostranstvu, uključujući, iznenađujuće, pomilovanje bivšeg predsjednika Hondurasa, koji je osuđen za krijumčarenje 400 tona kokaina u Sjedinjene Države, u vrijeme kada Washington vodi neobjavljeni rat protiv osumnjičenih trgovaca drogom iz Venecuele.

Upečatljivo je da su neka od najpoznatijih pomilovanja i slučajeva izdatih Amerikancima, uključujući odlazećeg gradonačelnika New Yorka Erica Adamsa i teksaškog demokratskog predstavnika Henryja Cuellara, također uključivala dogovore sa stranim trgovcima utjecajem. (Cuellar i njegova supruga prošle godine optuženi su za primanje plaćanja od organizacija i pojedinaca povezanih s azerbejdžanskom vladom, dok je Adams optužen za primanje ilegalnih poklona od turskih zvaničnika.)

Trumpova tolerancija prema graničnom nepotizmu je duboko ukorijenjena. Dvojica njegovih sinova aktivno su uključena u poslovne poduhvate, od nekretnina do kriptovaluta, koji direktno uključuju Saudijsku Arabiju, Oman, Katar i Ujedinjene Arapske Emirate. Kushnerov investicijski fond, Affinity Partners, primio je 2 milijarde dolara od Saudijaca, koji sada finansiraju njegove napore da pomogne Paramountu da izvede neprijateljsko preuzimanje Warner Bros. Discoveryja.

Norme koje su dugo diktirale kako predsjednici trebaju upravljati svojim poslovnim interesima dok su na dužnosti djeluju čudno gledajući unatrag; Trump ih je sve ukinuo. Trump Organization, koja nadgleda investicije porodice, obećala je u januaru da će se suzdržati od poslovanja sa stranim vladama, ali je u stvari izbjegavala bilo kakva ograničenja saradnje s privatnim subjektima u inostranstvu. Forbes procjenjuje da je Trump zaradio oko 3 milijarde dolara otkako se vratio na funkciju. (Nisam siguran da li to uključuje Boeing 747 koji su Trumpu poklonili Katari.) Veliki dio toga se može pripisati njegovim toplim odnosima sa Zaljevom.

Nije samo novac stvar. Trump očito smatra da su monarhije Perzijskog zaliva posebno šarmantne, vjerovatno zato što, kao i on, ne mare za te sofisticirane razlike između javne i privatne imovine. Sve je to u porodici.

Moćne ličnosti poput saudijskog prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana mogu raditi šta god žele s državnom imovinom; niko ih neće pozvati na odgovornost. Prijestolonasljednik je zaobišao upravni odbor suverenog fonda svog kraljevstva kako bi odobrio svoju ogromnu investiciju u Kushnerov fond, očigledno zato što je vidio da bi mu to dalo privilegovan pristup budućoj američkoj administraciji.

Ispostavilo se da je to bila dobra opklada. Posjeta prijestolonasljednika Washingtonu sredinom novembra donijela je velikodušna obećanja o ulaganjima u američku ekonomiju, u iznosu od skoro 1 bilion dolara, prema procjenama samih lidera. Zauzvrat, Saudijci su dobili obećanje željenih borbenih aviona F-35 - bez ikakve riječi o njihovom sumornom stanju ljudskih prava.

A evo kako administracija opravdava svoj topao odnos sa svojim prekomorskim poslovnim partnerima: Sve što predsjednik radi je u javnom interesu, kažu zvaničnici.

Sekretarica za štampu Bijele kuće Caroline Leavitt požalila se prije nekoliko mjeseci kada su je novinari pitali o očiglednim sukobima interesa administracije u njenim odnosima sa Zaljevom. „Mislim da je iskreno smiješno da iko u ovoj prostoriji sugeriše da predsjednik Trump radi bilo šta za svoju korist“, rekla je.

„Napustio je život u luksuzu i život vođenja vrlo uspješnog carstva nekretnina zarad javne službe, ne samo jednom, već dva puta.“ Trump je, tvrdila je, „zapravo izgubio novac jer je bio predsjednik.“ Ako je to ikada bilo istina, sada sigurno nije.

Nedavno objavljena Strategija nacionalne sigurnosti administracije stavlja ekonomske probleme u prvi plan - jedva spominjući demokratiju ili ljudska prava. Suprotno tvrdnjama administracije o zanemarivanju u prošlosti, pomaganje američkim preduzećima da osvoje nova tržišta gotovo je uvijek bio cilj američke vanjske politike, kao što je to i za većinu zemalja.

Pitanje je kojim sredstvima.

Ova administracija je prekinula višedecenijsku praksu u vezi s pitanjima korupcije, zaustavivši, na primjer, primjenu Zakona o koruptivnim praksama u inostranstvu, koji je osmišljen kako bi se spriječilo američke firme da se upuštaju u korupciju u poslovnim dogovorima u inostranstvu. Razlog za takve politike bio je jasan: Korupcija donosi rizike.

To narušava odgovornost, podstiče neefikasnost i nameće veće troškove poreskim obveznicima (na primjer, kada službenici za nabavke favorizuju veće ponude u zamjenu za mito). Podstiče druge oblike kriminala (kao što su oni koje promovira bivši predsjednik Hondurasa). Sprečava transparentnost i pošteno računovodstvo.

Ali postoje posebne opasnosti kada se etos "plati da bi se igrao" primjenjuje na vanjsku politiku. Dok vaši prijatelji mogu odlučiti da se igraju s vama, lukavi neprijatelji mogu iskoristiti vašu pohlepu protiv vas.

Ovu dinamiku vidimo na djelu u potpuno neoprezretnim poslovima administracije s Kremljom. Moskva je vješto promijenila svoj pristup kako bi Kirila Dmitrijeva, investicijskog bankara s MBA diplomom sa Univerziteta Harvard, učinila svojom glavnom kontakt osobom sa Steveom Witkoffom, bivšim magnatom nekretnina koji djeluje kao Trumpova ključna osoba u ratu između Rusije i Ukrajine.

Ruski predsjednik Vladimir Putin, manipulator kojeg je obučio KGB, postavlja majstorsku klasu diplomatskog zavođenja, igrajući na romantičnu ideju izaslanika da želja za zaradom nadmašuje sve ostalo. Nedavno se Witkoffu (čiji sinovi također željno koriste njegov novi status) za pregovaračkim stolom pridružio Kushner, podjednako vatreni vjernik u utopijsku tvrdnju da ekonomski stimulans može riješiti svaki međunarodni nesporazum.

Komentatori ponekad izjednačavaju Trumpa s Putinom, ali ruski diktator ne bi mogao biti drugačiji. Za Putina, ekonomska pitanja su u drugom planu u odnosu na njegove geopolitičke imperative. Nije započeo rat s Ukrajinom jer je želio obogatiti svoje oligarhe; on vjeruje svakim vlaknom svog bića da mu je sudbina da obnovi Rusko Carstvo. On je čovjek na mesijanskoj misiji koji je svjesno odlučio napasti svog jugozapadnog susjeda i do sada ga niko nije uvjerio da prestane. Ali on je dao hladno tumačenje Trumpa i Witkoffa i zna da ih iritira mogućnost da profitiraju od ogromnih prirodnih resursa Rusije. Dakle, kako je nedavno dokumentovano u upečatljivom članku Wall Street Journala, to je upravo ono što je on zagovarao.

Možda će Trump, Witkoff i ostali jednog dana shvatiti svoju grešku. Ali vjerovatno će ih samo nastaviti zasljepljivati znakovi dolara. Nažalost, mi ostali ćemo morati platiti račun.