Kada su građani Bosne i Hercegovine vapili za promjenama, za novim licima koja bi unijela dašak svježine u zamagljeni politički krajolik, niko nije mogao ni zamisliti da će taj odgovor doći u liku Rame Isaka.
Da, upravo tog istog Rame Isaka, koji sada, umjesto da donese prijeko potrebne reforme, osigurava nastavak poznatog ciklusa političkih manipulacija, nepotizma i porodičnog bogaćenja.
Isak, koji sada sjedi u fotelji ministra unutrašnjih poslova Federacije BiH, nije nepoznato lice na političkoj sceni. Njegova dugogodišnja karijera u Zeničko-dobojskom kantonu obilježena je kontroverzama i sumnjama u trgovinu uticajem, a sada se njegova porodica nameće kao oličenje onoga što nije trebalo biti moguće u modernoj demokratskoj Bosni i Hercegovini – politička dinastija koja koristi moć za ličnu korist.
Sin Arnel Isak, koji je sada zastupnik u Parlamentu Federacije BiH, simbol je porodičnog uspona Isakovih. No, najšokantnije u ovoj priči je upravo to kako su ključna "podizanja ruke" u parlamentu – potezi koji bi u uređenijim sistemima izazvali ozbiljne istrage i sumnje u sukob interesa – postali karta za ekspresni uspon cijele porodice.
Ramo Isak je dobio ministarsku poziciju, dok je njegov drugi sin postavljen za direktora zeničkog zatvora. Pa da stvar bude još apsurdnija, supruga ministra, vlasnica zaštitarske agencije, dobila je unosne poslove osiguravanja javnih institucija. Jedan običan čovjek bi možda pomislio da je ovo savršena priča o uspjehu – ali u stvarnosti, radi se o užasnom primjeru nepotizma i zloupotrebe političkog uticaja.
Kako je moguće da javnost na ovakve poteze reaguje tek blagom ravnodušnošću? Je li politička scena Bosne i Hercegovine toliko ogrezla u korupciju i porodične klanove da je ovakvo ponašanje postalo normalizovano? Ramo Isak, sa svojom porodicom koja grabi funkcije i unosne ugovore, očigledno se ne boji reakcija građana – jer, na kraju krajeva, reakcija gotovo da i nema.
Ovaj naizgled nevin uspon Isakove političke dinastije otkriva mnogo dublje probleme u društvu koje je odavno prestalo očekivati pravdu ili promjenu. Zašto bi inače Ramo Isak, čovjek koji koristi svaki resurs na raspolaganju da unaprijedi položaj svoje porodice, prolazio bez ikakvih sankcija? Njegovi potezi, koji bi u drugim zemljama izazvali masovne proteste i istrage, u Bosni i Hercegovini postaju još samo jedna crtica u beskrajnoj priči o političkom cinizmu.
Ramo Isak je, umjesto novog lica koje donosi promjene, samo još jedan akter u beskrajnoj sapunici domaće politike, gdje se funkcije i moć dijele unutar porodica, a narod, zasićen razočaranjima, šuti i promatra. Za Isaka, sve ovo izgleda kao dio političke igre – on se izvlači sa svakim potezom, dok narod ostaje zarobljen u okovima apatije.
Možda je najveća tragedija ove priče to što je Ramo Isak uspješno iskoristio politički trenutak u kojem građani više ne očekuju ništa novo. Umjesto da unese svježinu, Isak nam vraća mračne dane kada su porodice i kumovi vladali Bosnom i Hercegovinom kao da je njihova privatna prćija. Ovaj povratak u prošlost nije samo opasan za demokratski razvoj zemlje, već šalje poruku da se ništa nije promijenilo – niti će se promijeniti.
Za one koji su se nadali nekom "novom vjetru" u politici, Isakova priča nije ništa drugo do blaga povjetarac poznatog: političke moći, novca i korupcije. Osvježenje? Samo za one koji su zadovoljni povratkom starog, ustajalog sistema koji je ovu zemlju doveo na rub propasti. Za sve ostale, Isak ostaje simbol propuštenih šansi i političke scene koja, umjesto napretka, bira put nazad u nepoštenje, nesposobnost i beskrajni ciklus porodične moći.
