U vrtlogu bh. političke scene, gdje se verbalni sukobi sve češće pretvaraju u lične obračune, posljednji slučaj Elmedina Konakovića, ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, i Almira Bečarevića, bivšeg kantonalnog ministra, oslikava mračnu stranu političke retorike u zemlji.
U središtu pažnje našla se navodna prijetnja koju je Konaković uputio Bečareviću, a koju je potonji objavio u javnosti, ukazujući na sve dublji jaz između političkih rivala.
Konakovićeva odbrana: "To nije prijetnja, već odgovor na laži"
Konaković je kategorično odbacio optužbe da je uputio prijetnje Bečareviću, naglašavajući da su njihovi razgovori vođeni u kontekstu njegovog ogorčenja zbog, kako tvrdi, "brutalnih laži" koje je Bečarević iznio. "Nisam prijetio, već uzvraćam svakome ko udara na čast mene i moje porodice. Uzvratit ću jače od onoga što oni rade," izjavio je Konaković.
No, nije se zaustavio na negiranju. U daljnjoj odbrani, ministar je otvorio pandorinu kutiju, javno prozivajući Bečarevića zbog njegovog zdravstvenog stanja i radnog angažmana u BH Gasu, koje je nazvao licemjernim.
Lične prozivke ili politička diskreditacija?
Konaković je iskoristio priliku da uputi kritiku Bečarevićevom angažmanu u političkoj areni, pitajući kako je moguće da neko ko zbog "psihičkih problema" ne može obavljati posao u BH Gasu, istovremeno vodi stranačke aktivnosti i obavlja dužnosti u Skupštini Kantona Sarajevo. Ovaj potez ministra mnogi vide kao prelazak granice, jer se privatno zdravlje i radni status iznose u javnost s očiglednom namjerom političke diskreditacije.
Bojan Bošnjak u pritvoru, Elmedin Konaković prijeti, a građani pitaju ko vodi Kanton Sarajevo?
"Sve poruke su tu, ali ja neću objavljivati te prepiske," rekao je Konaković, stvarajući dodatnu napetost i ostavljajući prostor za spekulacije. Iako tvrdi da se "ne spušta na taj nivo", sama činjenica da javno iznosi zdravstvene probleme svog oponenta govori suprotno.
Šta kaže politička i moralna odgovornost?
Slučaj Konaković-Bečarević postavlja važna pitanja o granicama političkog ponašanja i moralne odgovornosti nositelja javnih funkcija. Da li je etički opravdano da ministar koristi svoj položaj kako bi javno prozivao političke protivnike na tako ličnom nivou?
S jedne strane, Konaković ima pravo braniti svoj integritet i čast svoje porodice, ali s druge, njegovo insistiranje na detaljima iz privatnog života Bečarevića prelazi granicu javnog interesa. Time ne samo da degradira političku raspravu u BiH, već šalje i poruku da se lični napadi mogu koristiti kao legitimno političko oružje.
Ovaj slučaj nije izolovan incident, već simptom šireg problema unutar političke kulture Bosne i Hercegovine. Umjesto da se bave stvarnim problemima građana – poput ekonomskih poteškoća, korupcije i socijalnih nejednakosti – političari se sve više fokusiraju na međusobne obračune koji granice pristojnosti ostavljaju daleko iza sebe.
Slučaj Konaković-Bečarević samo je još jedan primjer kako se politički diskurs pretvara u arenu za lične obračune. Građani ostaju zbunjeni i ogorčeni, dok se njihovi lideri bave prepiskama i privatnim razmiricama, umjesto konkretnim mjerama za poboljšanje kvaliteta života.
Javni spor između Elmedina Konakovića i Almira Bečarevića oslikava ne samo degradaciju političke kulture u Bosni i Hercegovini već i ozbiljan problem nedostatka odgovornosti i profesionalnosti među političkim elitama.
U vremenu kada građani očekuju odgovore na egzistencijalna pitanja, njihovi lideri koriste resurse i medijski prostor za lične obračune, s očiglednim ciljem političke dominacije, a ne rješavanja problema zajednice.
Slučaj prijetnji, ili kako Konaković to naziva "odgovora na laži", jasno pokazuje da je politički diskurs u BiH na opasnom putu, gdje granice pristojnosti i odgovornosti postaju sve tanje – na štetu povjerenja građana u sistem koji bi trebao služiti njima, a ne ličnim interesima političara.
