Višemjesečna politička kriza u Bosni i Hercegovini, koja je iz faze akutne odavno prešla u stanje hronične institucionalne paralize, nudi još jedan neslavni primjer kako formalna najava promjene vlasti ne znači ništa bez konkretne akcije.
S jedne strane imamo nefunkcionalno pravosuđe koje nije u stanju da sprovede ni vlastite odluke, poput one o privođenju Milorada Dodika. S druge strane, priča o rekonstrukciji Vijeća ministara BiH pretvara se u beskrajnu trakavicu – gdje su najave i saopštenja postale zamjena za djelovanje.
Iako su iz Trojke samouvjereno poručivali da je SNSD završio svoje u državnoj vlasti, činjenice na terenu pokazuju potpuno suprotan razvoj događaja. Smjena nekoliko pojedinaca poput ministra iz SNSD-a ili člana Kolegija Predstavničkog doma Nebojše Radmanovića više izgleda kao kozmetički manevar nego korak ka stvarnoj promjeni. SNSD, zahvaljujući čvrstom političkom zagrljaju HDZ-a, ostaje stabilan stub aktuelne vlasti.
Paradoks političke scene ogleda se u tome što je HDZ, koji se rado predstavlja kao garant evropskog puta BiH, zapravo postao glavna kočnica tog istog puta – odbijajući podržati imenovanja novih ministara i blokirajući rekonstrukciju vlasti. Sve to kako bi se održala prisutnost SNSD-a, bez kojeg HDZ, očigledno, ne želi ni zamisliti vlast.
Trojka, iako sve glasnija u kritikama prema SNSD-u, i dalje pokazuje neobjašnjivu blagost prema HDZ-u. Ta politička taktičnost – ili strah da se ne naruši koalicijski balans – ima svoju cijenu. Evropski put, kojem se svakog mjeseca postavljaju novi rokovi, pretvoren je u ciničnu floskulu kojom se peru ruke nakon još jednog neuspjelog pokušaja dogovora.
Nižu se sastanci, press konferencije, saopštenja, najave – ali bez ijednog stvarnog rješenja. Rokovi se prolongiraju, javnost se umiruje pričama o "sljedećem mjesecu", dok vlast i dalje čine oni koje se navodno smjenjuje.
HDZ uporno tumači sebe kao evropsku savjest BiH, a istovremeno drži čvrsto uzde političke stagnacije. SNSD koristi to partnerstvo da preživi sve napade i najave smjena. Trojka, izgleda, još uvijek traga za planom B – ili barem za načinom da objasni građanima kako je izgubila bitku koju još nije ni započela.
U ovom političkom teatru apsurda, svaki akter ima svoju repliku. SNSD šuti i uživa u zaštiti. HDZ pregovara, uslovljava i diktira tempo. A Trojka? Trojka apeluje, upozorava, najavljuje – i nada se da će neko drugi završiti ono što oni nisu smjeli započeti do kraja.
