Bosna i Hercegovina danas ne samo da nema direktora Agencije za istrage i zaštitu (SIPA), već polako ostaje i bez iluzije da se ovom zemljom uopće upravlja po zakonima.
Agencija čiji je osnovni zadatak da štiti državu, zakone i građane, svedena je na praznu ljušturu – nevoljno administrativno tijelo koje tapka u mjestu, dok politički kabadahije trguju foteljama, ucjenjuju stabilnost i šuruju s kriminalom.
Ko upravlja SIPA-om?
Odgovor je jednostavan i zastrašujući: niko. Ili još gore – oni koji žele da niko ne upravlja. SIPA već mjesecima nema direktora, nema ni zamjenika, a politički dogovori o novom rukovodstvu sistematski se sabotiraju. Zašto? Jer u vakuumu vlasti najviše profitiraju upravo oni koji bi inače bili predmetom istraga. Dok se država urušava, kriminalci trljaju ruke, a politički nalogodavci iz SNSD-a, HDZ-a i drugih stranaka koje gledaju vlast kao plijen, pokušavaju SIPA-u pretvoriti u gluvu i slijepu sluškinju svojih interesa.
Nedavna sjednica Nezavisnog odbora Parlamentarne skupštine BiH – koja je trebala raspravljati o imenovanju zamjenika direktora – nije ni održana. Razlog? Dva člana iz reda srpskog naroda se jednostavno nisu pojavila. Nisu se potrudili ni da ponude izgovor. I zašto bi? Neodržavanje institucija je u ovom trenutku moćnije oružje od bilo koje političke odluke. A nova sjednica zakazana za 19. maj već sada odiše farsom. Kakav legitimitet ima institucija čiji članovi bojkotuju sopstvene nadležnosti?
Ćulumov povratak: Igra mačke i miša
U cijelu trakavicu sada se uvlači i bivši direktor SIPA-e Darko Ćulum. Čovjek koji je „podnio ostavku“ iz, kako se navodi, ličnih razloga, sada figurira kao neko ko se vraća, pa se opet povlači. Jednog dana „ide“, drugog dana „razmatra“. Ako su ove spekulacije tačne – a sve ukazuje da jesu – onda se radi o beskrupuloznoj manipulaciji državnim sistemom, gdje se funkcije ne obavljaju, već „drže na čekanju“, spremne za ponovno zauzimanje kad trenutak politički dozvoli. SIPA nije taxi služba, pa da se iz nje izlazi i ulazi kad nekome odgovara – ali upravo to se trenutno događa.
Policajci prepušteni na milost entitetske represije
I dok vrh Agencije sjedi ispražnjen i paraliziran, operativci na terenu su dovedeni na rub egzistencijalne nesigurnosti. U zemlji u kojoj se po nalogu Suda BiH hapse optuženi ratni zločinci i kriminalci iz entitetskih struktura, sve češće se događa da policajci SIPA-e postanu mete političke osvete. Umjesto da budu zaštićeni za svoje zakonito djelovanje, sada strepe da će ih „slučajno“ uhapsiti MUP Republike Srpske – jer su ispunili svoju dužnost. Sistem je izvrnut naglavačke: oni koji izvršavaju zakon postaju meta, a oni koji ga gaze – odlučuju o njihovoj sudbini.
Institucionalno samoubistvo uz aplaudiranje stranaka
Zastrašujuće je da entitetski lideri, poput Milorada Dodika, uopće ne kriju da je ovakvo stanje zapravo planski generisano. Kad javno poruči da „nije došao niko na razgovore“ i da ga ne zanima ništa osim da Schmidt ne interveniše, jasno poručuje: dogovori se ne prave, oni se ucjenjuju. Svaka kriza je sredstvo političkog pritiska, a SIPA je samo još jedna tabla na šahovskoj ploči njegove igre razgradnje države.
Dok Dodik blefira pred kamerama i prijeti „rigoroznim mjerama“ u slučaju da se visoki predstavnik usudi djelovati, u pozadini ostaje pitanje koje više niko ne postavlja naglas: da li je SIPA kao institucija već pala? Da li je državni poredak već razbijen u fragmentirane entitetske interese i ko još vjeruje u priču o „nezavisnim tijelima BiH“?
Kome odgovara SIPA bez rukovodstva?
Odgovor je očigledan: kriminalcima, ratnim zločincima, političkim profiterima, ljudima s međunarodnih crnih lista. Svima onima koji bi da izbjegnu svaki trag odgovornosti, ali i da kontrolišu svaki institucionalni refleks države. Agencija bez rukovodstva znači istrage bez inicijative, odluke bez autoriteta, i institucije bez svrhe.
Ako ova zemlja još ima ikakvu ambiciju da se zove državom, ovo što se dešava sa SIPA-om ne može se tolerisati. Ne može se čekati „19. maj“, ne može se praviti farsa od nezavisnog odbora, i ne može se ćutati dok se funkcionalni aparat sile – jedina zaštita zakona – pretvara u beživotnu figuru.
Ovo više nije kriza. Ovo je državni udar bez tenkova. Tiha kapitulacija pred bezvlašćem i bezobrazlukom. Ako SIPA padne – padaju i posljednji ostaci vladavine prava. I ovaj narod, prevaren i zgažen, ostat će bez ijedne institucije kojoj može vjerovati.
