Nekada sumnjičav i distanciran, Brisel je u posljednjim mjesecima napravio zaokret koji bi još donedavno bio nezamisliv – visoki predstavnik Christian Schmidt, kojeg politički establišment Republike Srpske uporno negira, danas ima punu podršku ključnih centara moći u Evropskoj uniji. I to ne samo Londona, koji nikada nije napustio politiku odlučne podrške OHR-u, već sada i evropskog birokratskog jezgra – Berlina, Pariza i Rima.
Promjena kursa nije nastupila iznenada niti iz političkog uvjerenja – već kao reakcija na konkretne sigurnosne prijetnje i raspad koalicije na državnom nivou, koji je u potpunosti paralizirao institucije BiH. Uz to, Brisel je, suočen sa vlastitim neuspjehom politike proširenja i strahom od širenja ruskog utjecaja na Zapadnom Balkanu, posegnuo za jedinim preostalim alatom koji djeluje – bonskim ovlaštenjima visokog predstavnika.
Iako je EU do sada tvrdoglavo insistirala da BiH ne može napredovati prema članstvu dok strane ruke donose ključne odluke umjesto domaćih vlasti, realnost je natjerala na pragmatični zaokret. Šmit se, kako se saznaje iz diplomatskih krugova, pokazao kao korisna poluga kada institucionalna blokada i politička sabotaža postanu prijetnja po samu stabilnost zemlje.
Presuda Miloradu Dodiku, predsjedniku Republike Srpske, samo je ubrzala odluke u Briselu. Međutim, nije to bio jedini okidač. Još od dolaska administracije Donalda Trumpa na čelo SAD-a, evropski istočnjaci – poput Litvanije, Poljske i Češke – zagovarali su veći angažman OHR-a, prepoznajući ruski upliv u Banjoj Luci kao direktnu prijetnju evropskoj sigurnosnoj arhitekturi, posebno nakon invazije na Ukrajinu.
Šmit je, prema riječima analitičara Adnana Ćerimagića, jasno prepoznao signal iz Brisela – opstati može jedino ako koristi bonska ovlaštenja u funkciji podrške evropskim integracijama i očuvanju Dejtonskog sporazuma. No, kako Ćerimagić naglašava, sve to ostaje "privid akcije" u trenutku kada EU sama gubi utjecaj u regiji.
U međuvremenu, Washington se povukao. Prema pouzdanim informacijama, američka administracija pod vodstvom nove posttrampovske garniture odlučila je BiH prepustiti isključivo nadležnosti State Departmenta, uz jasnu poruku – bez uplitanja u unutrašnju politiku. To objašnjava zašto SAD više ne može otvoreno stati iza Šmita, osim deklarativnim izjavama podrške.
"U slučaju nove krize, Amerika neće pomoći Šmitu – i on to zna, a zna i Brisel", tvrdi jedan od izvora, ukazujući na utjecaj koji je Banja Luka izgradila lobiranjem u američkim političkim krugovima.
Poseban faktor u transformaciji evropske politike prema BiH ima i Berlin, čiji gnjev zbog protjerivanja njemačke ministrice Ane Lührmann iz Banjaluke još nije jenjavao. Njemačka, uz Pariz i Rim, sada vodi pragmatičniju politiku, odričući se ranijeg dogmatizma koji je sputavao konkretnu akciju.
Rim, koji je ranije bio poznat po razumijevanju pozicija Banjaluke, sada se jasno okreće protiv Dodika. Brisel više ne skriva da se centar političke moći pomjerio – unutar same Evropske službe za vanjske poslove došlo je do promjene kadrova, a nova garnitura, od ambasadora Luiđija Soreke pa nadalje, promatra Bosnu i Hercegovinu kao izazov u kojem ideologija ustupa pred realizmom.
"Više se ne postavlja pitanje 'šta ako', već 'šta sada'. Glavni gradovi odlučuju – Berlin, Pariz, Rim – i oni su za čvršću ruku", objašnjava izvor upućen u odluke Brisela.
Ono što slijedi je niz institucionalnih i političkih udaraca koji će imati za cilj postepeno slabljenje političke moći Milorada Dodika. Sva buduća nametanja – ukoliko do njih dođe – nosit će pečat briselskog konsenzusa, sa sve manjim otporom iz članica EU. Osim Mađarske, Slovačke i dijela hrvatske i slovenačke političke scene, niko više ne želi stati u Dodikovu odbranu.
Brisel više ne igra na kartu kompromisa sa destabilizatorima. Sada igra na kartu kontrole štete.
