Dok institucije Bosne i Hercegovine uveliko pripremaju teren za prvi popis poljoprivrede još od vremena Jugoslavije, kada su se goveda i obradive površine posljednji put službeno brojale 1960. godine, prebrojavanje ljudi – koje bi, logikom zdravog razuma, trebalo biti prioritet – ostaje mrtvo slovo na papiru. I ne samo to – ni u budžetu za 2025. godinu nije predviđena ni jedna marka za provođenje popisa stanovništva, iako je posljednji obavljen još davne 2013. godine.
U međuvremenu, u svijetu koji se naziva uređenim, popisi stanovništva se redovno održavaju svakih deset godina. Sjedinjene Američke Države s 330 miliona ljudi to rade kao šalter u pošti – rutinski i bez drame. Bosna i Hercegovina, s jedva tri miliona stanovnika, nije u stanju organizovati ni dva popisa u razmaku od decenije. Nema volje, nema para, a izgleda ni potrebe.
Nadležne državne institucije prebacuju odgovornost jedna na drugu. Agencija za statistiku tvrdi da je spremna tehnički provesti popis, ali da bez odluke državnih organa ne može djelovati. S druge strane, iz Savjeta ministara BiH dolazi poražavajuće saopštenje – Agencija za statistiku čak nije ni tražila novac za popis u budžetu za 2025. godinu. Sistem sam sebe obmanjuje, a građani – ako ih uopće više ima – ostaju nevidljivi u očima vlastite države.
I dok stanovništvo tone u demografsku neizvjesnost, brojanje stoke i oranica dobija primat. Čak ni popis poljoprivrede neće krenuti kako je bilo planirano. Umjesto jeseni 2025, odgođen je za jesen 2026. godine. Razlog – uprkos tome što su tehničke pripreme urađene (metodologija, aplikacije, nacrti odluka), institucije su jednoglasno procijenile da uslovi za realizaciju nisu ispunjeni. Zaključak: ni za ovce još nismo spremni.
U ovoj zemlji apsurda, postavlja se pitanje – da li je lakše brojati goveda nego ljude? Ili su goveda barem još uvijek tu, dok su ljudi otišli. Statistički podaci su temelj svakog ozbiljnog planiranja: zdravstvenog, obrazovnog, infrastrukturnog. Bez njih, država ne zna kome vlada, kome piše zakone i za koga planira budućnost – ako išta od toga uopće radi.
Nažalost, BiH nastavlja da bude zemlja u kojoj brojanje stanovništva predstavlja politički problem, a ne tehničku rutinu. Umjesto da znamo koliko nas je ostalo, u kojoj dobi, u kojim krajevima, vlast se bavi birokratskim prebacivanjem loptice i besciljnim odgađanjem.
Možda je i to dio plana – jer ako se ne zna koliko nas ima, lakše je upravljati neznanjem. A neznanje, kako se čini, postaje glavni statistički resurs ove zemlje.
