Nedavna iranska kriza razotkrila je stvarne granice američke vojne moći, u trenutku kada se činilo da je administracija predsjednika Donalda Trumpa na korak od odluke o pokretanju opsežnih zračnih udara na Iran. Ipak, u posljednjem trenutku Washington je odustao, suočen s kompleksnim proračunima koji su uključivali vojne troškove, neizvjesne rezultate i potencijalno teške regionalne posljedice.
Iako je Trump javno ponavljao da su “sve opcije na stolu”, konačna odluka pokazala je da je prevladao oprez, a ne direktna vojna konfrontacija.
Prema navodima izvora iz američkih političkih i sigurnosnih krugova, ključni preokret dogodio se nakon što je američki izaslanik Steve Witkoff primio pismo iranskog ministra vanjskih poslova Abbasa Araqchija. U poruci je navedeno da je Teheran odustao od planiranog pogubljenja oko 800 demonstranata, što su kasnije potvrdile i američke obavještajne službe.
Trump je ovaj potez protumačio kao signal da se politički i diplomatski pritisak može pokazati efikasnijim od vojne sile. Ipak, humanitarni aspekt bio je samo dio šire i složenije kalkulacije.
Prema informacijama dostupnim administraciji, predsjednik je zaključio da eventualni vojni udar ne bi doveo do promjene režima u Iranu, dok bi politički, vojni i ekonomski troškovi takve odluke daleko nadmašili bilo kakvu moguću korist. Jedan visoki zvaničnik je upozorio da bi napad bio “haotičan” i da bi vrlo lako mogao otvoriti prostor za nekontrolisanu regionalnu eskalaciju.
Ozbiljna zabrinutost dolazila je i iz Pentagona, gdje je procijenjeno da američke snage na Bliskom istoku trenutno nemaju punu spremnost da odgovore na snažan iranski protivnapad, posebno s obzirom na to da su ključni pomorski kapaciteti već raspoređeni izvan regije.
Slične rezerve iskazao je i Izrael, koji je tokom prethodnih konfrontacija s Iranom značajno iscrpio zalihe raketa presretača. Izraelske vlasti su jasno poručile Washingtonu da u ovom trenutku nisu spremne izdržati sukob velikih razmjera.
Dodatni pritisak stigao je i od američkih saveznika na Bliskom istoku, koji su Bijelu kuću pozvali na suzdržanost i davanje prioriteta diplomatiji. Upozorili su da bi američki napad mogao izazvati široku regionalnu nestabilnost, ugroziti ključne energetske i trgovinske rute te direktno dovesti u opasnost oko 30.000 američkih vojnika raspoređenih u regiji.
Ekonomski razlozi također su imali značajnu težinu u Trumpovoj odluci. Savjetnici su upozorili da bi nekontrolirani iranski odgovor mogao poremetiti energetska tržišta, izazvati rast cijena nafte i proizvesti snažne potrese u globalnoj ekonomiji – scenario koji administracija, uoči unutrašnjih političkih izazova, želi izbjeći.
Unutar Bijele kuće mišljenja su bila podijeljena. Dok su neki zvaničnici, uključujući potpredsjednika J.D. Vancea i direktora CIA-e Johna Ratcliffea, zagovarali ograničene udare radi provođenja predsjednikove “crvene linije”, drugi – među njima Witkoff, ministar finansija Scott Bessent i šefica osoblja Bijele kuće Suzy Wiles – pozivali su na strpljenje i nastavak sankcija i političkog pritiska.
Direktni, ali nenajavljeni kontakti između Teherana i Washingtona dodatno su doprinijeli smirivanju situacije. Araqchijeva poruka Witkoffu, prema obaviještenim izvorima, bila je važan signal deeskalacije, nakon čega je Trump javno izjavio da “razmatra otkazivanje udara”.
Iako je vojna opcija za sada stavljena po strani, američka administracija naglašava da ona nije u potpunosti isključena, posebno uz nastavak vojnih priprema i slanje dodatnih snaga u regiju u narednim sedmicama.
Međutim, dominantan zaključak unutar Bijele kuće jeste da trenutni odnos troškova i koristi nije u korist rata. U iranskom slučaju, procjenjuju zvaničnici, upotreba sile značajno se razlikuje od brzih i ograničenih operacija koje je Washington provodio u drugim kriznim žarištima.
Odustajanje od napada na Iran, prema tim procjenama, nije znak slabosti, već rezultat složene kombinacije humanitarnih, vojnih, regionalnih i ekonomskih faktora – te spoznaje da ni najveća vojna sila ne garantuje odlučujuće rezultate i da cijena avanture može biti veća od sposobnosti da se ona podnese.
