Nakon javnog obraćanja Željke Cvijanović, članice Predsjedništva Bosne i Hercegovine, društvene mreže su se pretvorile u prostor žestokih reakcija, polemika i otvorenog negodovanja.
Njena poruka upućena izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu nije prošla nezapaženo – naprotiv, izazvala je snažan val komentara koji ni danima kasnije ne jenjavaju.
Posebnu pažnju javnosti izazvao je ton i sadržaj poruke u kojoj Cvijanović izražava zahvalnost izraelskom premijeru, uz isticanje takozvanog „prijateljstva Republike Srpske i Izraela“, te „srpskog i jevrejskog naroda“. Upravo ta formulacija bila je okidač za brojne kritike, jer su mnogi korisnici društvenih mreža ocijenili da se radi o politički motiviranom dodvoravanju, koje zanemaruje složenost aktuelnog međunarodnog konteksta i duboko polarizirajuće politike koje Netanyahu vodi.
Komentatori su ukazali na činjenicu da se Cvijanović, nastupajući kao članica državnog Predsjedništva, zapravo obraća u ime jednog entiteta, svjesno brišući granicu između institucija Bosne i Hercegovine i političkih interesa SNSD-a. Dodatne kritike izazvao je i dio poruke u kojem se spominje sastanak vrha vlasti Republike Srpske, uključujući Milorada Dodika, s izraelskim premijerom, što su mnogi protumačili kao pokušaj legitimizacije domaće politike kroz međunarodne kontakte koji nose ozbiljan teret kontroverzi.
„Thank you, Prime Minister Netanyahu! Neka živi prijateljstvo Republike Srpske i Izraela, kao i srpskog i jevrejskog naroda“, poručila je Cvijanović, ali su brojni korisnici ocijenili da se iza te rečenice krije hladna politička kalkulacija, a ne iskrena diplomatska poruka. Posebno je problematizirano ignorisanje stradanja civila i šire humanitarne krize, što su mnogi doživjeli kao moralno slijepu tačku u njenom javnom istupu.
Iako je redakcija odlučila objaviti samo komentare koji ne sadrže uvrede ili neprimjeren govor, i takvi komentari jasno oslikavaju duboko nezadovoljstvo dijela javnosti. Rasprave su se proširile na pitanja vanjske politike BiH, zloupotrebe funkcije člana Predsjedništva, ali i sve učestalijeg pokušaja da se entitetski narativi nameću kao državni stavovi.
Poruka Željke Cvijanović tako je, umjesto diplomatskog priznanja, otvorila niz neugodnih pitanja – kome se zapravo obraća, u čije ime govori i koliko je spremna da zbog političkih poena žrtvuje i institucionalni dignitet i elementarni osjećaj odgovornosti prema javnosti koju formalno predstavlja.
